Slag Crasher Diary

[revolucionar]

1.

....ponedjeljak ujutro...stojim u redu i čekam da dođem do tacne...dođem do tacne, uzmem je i stavim na traku i na nju položim bon...polako se krećem prema kuharici koja dijeli porcije...jako polako jer u restoranu ima 300% više ljudi nego im je kapacitet kuhinje.....uzimam porciju koja se ponavlja non-stop, neprekidno, spojeno, svaki božiji dan zajedno sa možda još nekih 4-5 jela (riža, grah, pire, gulaš, ma užas živi a meso sumnjivo, sumnjivo, bog zna ko to kolje i šta kolje...al to i onako izbjegavam maksimalno), koja su tu već godinu dana non stop...nepromijenjeno...ali svake sedmice isto...sve isto...nema promjene...nikakvog ukusa...radnici jedu...gutaju...ma nema tu ni vitamina ...ničega....smeće......uzimam salatu koja je uvijek ista...kupus i paradajz...ali uvijek ista...ista...ista...osim što je zimi kupus ukiseljen.....i nema paradajza....već mi se gadi i jedno i drugo....prilazim momku koji dijeli kašike/viljuške i vekne....i on mi ne da moju kašiku/viljušku i pecivo...moj bon je na tacni...on klima glavom....kaže: ne može! Pita me: imaš li plavi bon?... kažem: nemam imam ovaj zeleni! U čemu je problem? Kakav plavi bon? On kaže: moraš imat plavi! I vidim da se jadnik sjebo i da mu je nezgodno...kažem: kakav plavi, ja imam samo ove zelene! Ne kontam! Daj mi da jedem! Kaže on: ne mogu da ti dam ako nemaš plavi! I fakat vidim da mu je nezgodno...ma čovječe otkud plavi! Kakav plavi! Otkad to? Kaže on: pa od petka....kako od petka kažem ja....ma jebo te plavi bon i država i taj restoran...popizdim i odem.....gladan....al bolje bit gladan nego da me jebu u mozak.....


E sad u principu ovo je posljednji slučaj od barem stotinjak u ovih mojih 300 tinjak dana kako radim u mašini.....u sistemu...u kompaniji.....vi da znate koji je to kretenizam......pa to je van pameti...e sad sve je to pičkin dim da mi ovi matori stalno ne govore šuti! Šuti! šuti! ŠUTI! Ma nek vam mater šuti! Svi samo šute...dok nas majmuni jebu svi šute...cijeli život svi šute....pa šta šutite pičke...koji vam je ********************...čega se bojite....ovaj uzima pare preko mojih leđa a ja da šutim...ovaj mi servira smeće u tanjir za moje pare a ja da šutim....sjebali su mi majmuni sve šanse za napredak u životu, nemam stana, nemam staža, nemam školu nemam jebeno ništa a trebam da šutim...pa dobro kako vas nije stid svoje sopstvene djece.....pa njima ste ostavili robovlasništvo da mu služe....učili ste nas da je robovlasništvo postojalo u grčkoj i šta ja znam prije 2000 godina i onda da je stoka američka imala robove do prije 100 godina i da se to ukinulo....e pa nije ******************** vam materina...lažu vas ...svi ste robovi, svi, svi.....i što je najgore....i ja s vama....rob...robijaš...eto


Recimo ovako...kad bi ovo bila predstava ja bi prest'o ić' u pozorište odavno....mislim da se ljudska vrsta definitivno zajebala onog momenta kad je sišla sa grane....onom prvom koji je siš'o treba mu noge polomit...

I onda mi neko pomene kulturu, umjetnost, angažovanost....ma kakve trice i kučine....pa ovo nije ni srednji vijek..svijest na nivou koji i ne postoji u ovoj dimenziji.....turbo seljakju-kluks-klan.....nemamo šanse...popušili smo u startu...jedina je istina da su nas lagali...i tako pizdim...urlam...pišem...serem...

Al poslije par sati stomak kruli...glad...a valja radit'...a nemoš' nigdje ništa kupit' osim u tom restoranu iz pakla...monopol...a i da mogu džaba mi kad nemam ni prebijene jer je 17-ti a u ovoj usranoj sredini to je visok datum...jer su plate mjesečne više dnevnice u nekoj normalnoj zemlji nego plate...i šta radim...idem...posudim plavi bon....i uzmem da jedem....prijatno stoko!




Slag Crasher

[revolucionar]

2.


Večeras sam izašao u grad, i obišao sam većinu onih napucanih velikih klubova, sa par drugova, i baš smo ostali dugo.Provodili smo vrijeme u tim bučnim mjestima, a pošto sam inače ljubitelj malo naprednije muzike,večeras sam se posebno smorio. Pošto su baš većinu vremena na većini mijesta puštali tako posebno odvratan tubofolk, nisam mogao da budem posebno raspoložen, pogotovo ne za kakve nevaljale poduhvate... Tako sam jednostavno, onako pasivno, pustio mozak da mi odluta kud mu volja. Kako sam blejao, počeo sam da primjećujem (jer sam pokušao da isključim sve ostalo) konobare i barmene. Tada sam ušao u svoj jebeni anarho-sindikalistički fazon i počeo da razmišljam o proizvodnom procesu koji se odvija nama pred nosom, svakog vikenda -- inače, stvari koje nikada ne primjećujete. Pomislio sam za trenutak: "jebote, zamisli da radiš ovdje!" Znam da je posla malo, da je nezaposlene populacije dvije petine a da je bakšiš dobar, ali opet... nešto tu smrdi i svjestan sam toga.

Rad u uslužnoj industriji je jedan od najmizernijih načina za preživljavanje, jedno od najgorih mjesta gdje čovjek može da prodaje svoje sate i energiju. Još od pedesetih godina prošlog vijeka uslužni sektor se potpuno svojom organizacijom proizvodnje poistovjetio sa proizvodnom industrijom i mentalitetom pokretne trake. Restorani, kafići, klubovi, konobe, brza hrana, za nas su možda mjesta gdje možemo da se opustimo i potpuno nesmetano izgubimo vrijeme -- ali za ljude koji rade - uh! -- to su monstrouzne mašine za rapidno ispumpavanje viška vrijednosti. Zamislite da svaku noć morate da provedete od 19 do 05 časova na mjestu gdje morate da date maksismum svoje koncentracije, živaca i energije. Provlačite se kroz gomilu nadrkanih i oznojenih gostiju sa tacnom u ruci na kojoj se nalazi petnaest porudžbi koje ste morali prethodno da zapamtite, i tako svaki isti jebeni krug koji napravite, morate pamtiti porudžbe, preračunavati naplatu, gurati se sa gostima i praviti se fini. Dok je gostima koji plešu i piju (ili samo stoje) prijatna vrućina, vi ste znojni na svakom mogućem mjestu na tijelu, dok vas guši dim i smrad od isparavanja znoja. Dok se gurate tamo-ovamo i trudite se da se ne sudarate sa svojim radim kolegama, u pozadini slušate istu muziku svaki jebeni četvrti sat i tako svaki dan, svaki vikend, mjesecima, non stop u krug. Meni koji sam tri puta čuo istu pjesmu došlo mi je odjednom da se pokupim i odem kući. Zamislite kako je njima. Sve je uvijek isto. Skidaš po ko zna koji put isti čep sa pivske boce otvaračem koji te žulja u džepu, uslužuješ konstantno iste goste i lica koja ti se neprestano ponavljaju, slušaš po dvadeset i peti put ove sedmice "AAAAA socaaa"... A naježim se od ove posljednje pomisli. Ako bi tu kuju morao da slušam na radnom mjestu toliko puta, možda bi stvarno ovaj put odlučio da crknem od gladi!



Slag Crasher

[revolucionar]

3.

Jednom davno su me u srednjoj školi više puta pitali zašto su mi poderane farmerke i zašto puštam kosu...pokušavao sam da objasnim šta je to punk, grunge, underground, sonic youth (čitaj pank, grandž, andergraund, sonik juth) ali uzalud...mislim da se do danas nije ništa promjenilo...zbog čega je to tako pojma nemam...zašto nas vaspitavaju mentalno i psihički, kulturno i nekulturno zaostali ljudi koji ne znaju razliku između talking headsa i vlašićkog sira ili nju vejva PATLIDŽANA IZ DERVENTE, MISLIM DA NIKADA NEĆU SHVATIT'......u mojoj tadašnjog generaciji bilo je svega i svačega ali ipak nije bilo ovoliko seljakluka...u stvari jeste ali oni to tada nisu baš javno isticali nego su krili ko zmija noge...ipak da je bilo škarta bilo je...dakle ipak sigurno je bilo, u tih par generacija koje su se sretale na relaciji od onog smetljarnika „kafea bordo boje“ pa do stare čaršije ili popularno nazvanog žileta, barem par stotina momaka i cura koji su čitali knjige, slušali gore navedene pravce i naravno mnogo više od toga (darkeri, rokeri, hard koreri (dobro toga je baš bilo malo, pravo malo) ) kao npr. the cure, the clash, sex pistols, (čitaj kjur, kleš, seks pistols) i onda oni najnapredniji što su slušali gang of 4, joy division (gang of for, džoj divižn) pa onda mano negra itd. a tada je nastajao NSK i laibach, sch...ma bilo je tu svega dobrog...ali ipak kad se uzme sve zajedno 98% stanovništva je i tad, kao i sad bilo na lepoj breni i vesni zmijanac (za koju i danas vjerujem da je zajedno sa onim šovinistom minimaxom naj zaslužnija za nekulturu i zaostalost ovdašnjeg stanovništva op.a. jebalo je brčko i posavina) pa miroslavu iliću i halidu muslimoviću i ostalom socu i patetici...a nas 2% smo se smijali svemu tome i živjeli ne obračajući pažnju na taj niži nivo postojanja...e pa eto ti sad...mi smo svirali gitare i išli u lokalne škole (u glavnom se to dešavalo po holovima i podrumima jer sale nismo mogli nikad (ili veoma rijetko) dobit' za organizovanje tih takvih dešavanja...nije nikad bilo dovoljno mikrofona, nikad dovoljno pojačala, zvuka....instrumenti katastrofa...ma sve je bilo soc ko i danas....samo eto nije bilo rata i nije bilo ove jebene demokracije) na koncerte ... išli smo na more svake godine i nismo imali problema sa međunarodnom zajednicom... ma jebo tu priču....u glavnom manje više isto je sve ko i danas...samo što je danas puno sjebanije i gore ...... gledam sad svoju generaciju 70 % je otišlo negdje u treće zemlje i 90% njih se pretvorilo u neke čudne ljude koji imaju tamo kompleks niže a ovdje kompleks više vrijednosti pa nikako da dođu sebi a kamoli nama....oko 20% posto se ovdje lokalno raselilo, neki su popušili nacionalistički trip i sad žive ko klošari....oko 4-5 % je puklo skroz na skroz i oni su možda i najpošteniji a oko 5% ovih što su ostali ovdje od ovih ukupno 10% što ih je 4-5% puklo skroz na skroz, eh tih 5 % je ovdje i živi u spoznaji da je u životu teže ništa ne radit nego radit svaki dan i to krvnički pa koliko god da se zaradi...važno je samo da se radi što krvavije.... Jer kad ništa ne radiš to te razjeba do kraja....Ustaneš, legneš isto ti je...nit možeš stajat, nit možeš ležat...nit sjedit...nit čitat, nit ne čitat....nit ti je dobro nit loše...na ulazima nazi konc logora je pisalo arbait macht frei što u slobodnom prevodu znači rad oslobađa...dakle kad već robijamo najbolje je radit jer nas rad oslobađa i brige i pameti...ko radi ne boji se gladi....i ta je dobra...a najbolja je ko rano rani dvije sreće grabi...pa onda ko drugome jamu kopa sam u nju upada....pa onda jedna lasta ne čini proljeće...pa rad čini čovjeka...pa učiti, učiti i samo učiti....sve same mudrosti, mudrolije, istine, umotvorina naroda a na planeti od 7 milijardi ljudi (čitaj naroda) barem 6 jede ******************** i sanjari da će stići u raj, da će danas imat' vode da se napije i ugasi žeđ i okupa pa da ne smrdi, nešto svježe da pojede, suho mjesto da legne...patnje životinjskog i biljnog svijeta neću ovdje ni da pominjem...za to nam treba odvojeno vrijeme i prostor...pa njih tek masakriramo i koljemo kako znamo i ne znamo...brutalni smo do kraja...jedemo im mladunčad....deremo im kožu s leđa...i to kad se nama rodi dijete mi napravimo pokolj te životinjske djece...kažu da životinje i biljke nemaju dušu...pa dobro, neka mi neko kaže da je mi imamo...ja još nisam vidio kako ovan i ovca jedu ljudsko meso ma kako gladni bili...sad će me neko pitat pa kakve veze ima ovo na početku i ovo na kraju ovog teksta....pa nemam šta da kažem....kome je jasno, jasno je....jebeš i rock'n'roll i hip-hop i umjetnost i književnost i punk i sve na kamaru ako je mrtvo slovo na papiru, ako je neko mjesto na top listi idiotskog MTV-ja ako je web page na netu....jebeš sav aktivizam ovog svijeta kad je djeci bogatih roditelja u glavi jedino vakuum a djeci siromašnih roditelja kako da se obogate i dočepaju tog istog vakuuma....samo nek je veselo...nego imam nekog vakuuma za prodat jeftino i skupo kako ko hoće....u teglama od po 1, 5, 10 litara....vakuum prve klase....balkanski...nema ga boljeg...za korisnike van balkanskih prostora preporučujemo razblaženu verziju....vakuum light, extra light i ultra light...i menthol....


I ono što su nas učili u školi ispade sve gola laž, i fizika, hemija matematika sve se promjenilo...sve šuplja...sad svi nose poderane farmerke...ipak andergrund je ost'o andergraund....sad smo svi anderground...šaban šaulić anderground.....politika andergraund...cijela država andergraund....a u pičku lijepe matere... ja više neću andergraund....od sad samo mejnstrim......


Slag Crasher

[revolucionar]

4.

Nisam bijesan jutros pa ne mogu ni da pišem bijesno...nego sve nešto ovako...nikako...nisam ni kafe popio mada je skoro 12 sati...sve se nešto čuvam...u stvari, rešo mi neradi, mislim radi al' još uvijek nisam našao kabel kojim mogu da ga uključim u struju jer su se takvi takozvani gajtani prestali proizvodit negdje sredinom prošlog vijeka...pa normalno, ako ste zaboravili ovo je dvadeset i prvi vijek...do dvadeset drugog ko živ ko mrtav....u svakom slučaju kažu da za sto godina niko od nas koji smo sad živi neće više bit živ, osim par onih što su danas rođeni pa dožive neku 100 tinu i 7-mu ili 8-mu ili 9-tu...neka im je sretan rođendan...a ja venem mlad....ne žalim ćelave, ne žalim podbuhle...šezdeset godina..... a jaaaaaaaaaa venem mlad.... u glavnom ne mogu skopčat rešo pa ću morat gore na sprat da si napravim fjuzz, samo jebo te nemam ni kafe...hmmmm...drama..evo da nastavim, jučer nisam ni popio kafe jer su krenuli sastanci pa sam cijeli dan sastančio...svako malo su mi govorili de ne spavaj i dobro jutro...u glavnom jutros sam popio polalitre nes kafe da me više ne uhvate nespremnog....stvarno nemam pojma zašto ovo pišem i hoćel ovo iko čitat....ajd da se uozbiljim...daklem...problemi radničke klase su već odavno poznati i bogu i narodu al' svi nekako šute i prelaze preko toga nijemo...bez riječi..a bez radnika i seljaka nema života...nema hljeba, nema kruha, nema ni kolača...nema ništa, a opet radnik dobije najmanje...ok, ja znam trebalo bi da pišem o hip-hop-u i modernim stvarima koje interesuju omladinu...polako...dolazimo i na to! Strpljenja....evo malo hip-hop-a: „U današnjoj „demokraciji“, izvršavanje (čitaj sprovođenje) građanskih i ekonomskih prava je ograničeno na ono što ne podkopava blagostanje i spokojstvo privilegovane manjine. Na svaki pokušaj da se protestuje ili kritikuje status quo odgovara se silom. Još od 1982, čak su i mediji u vlasništvu i pod kontrolom od strane par familija, limitirajući izražavanje slobodne misli i cirkulaciju ideja.....Situacija se pogoršala van svake mjere sa pojavom odreda smrti, okoćenih u leglu državnih snaga bezbjednosti, i sa bombaškim napadima i granatiranjem ne-borbenih seljačkih zajednica...ali pokušaj da se marginaliziraju siromašni, političkm sijanjem straha i zastrašivanja je bila kardinalna greška. Ljudi žele da sprovedu prava koja su im uskraćena uzimajući stvari u svoje ruke...radnici okupiraju fabrike da bi dobili pravo štrajka; studenti održavaju nastavu u privatnim kućama kada su im univerziteti okupirani od strane vojske; intelektualci objavljuju knjige, magazine i novine u tajnosti za andergraund cirkulaciju, uprkos riziku koji je veliki čak i ako samo posjedujete zabranjenu knjigu.“ Ovo je samo odlomak iz prologa knjige DESETLJEĆE RATOVA- El Salvador u Sukobu sa Budućnosti. Koju su uredili Anjali Sundaram i George Gelber, sam prolog je napisao Manilo Argueta. Izdata u Londonu i New Yorku a u saradnji sa Transnacionalnim Institutom u Holandiji. Kaže na samom početku: „ Još od 1970te, socijalna i politička zaglupljenost – i napredak – El Salvadora postali su fokus svjetske javnosti. Ovo je proizašlo zbog velikih sektora populacije, nekada pasivnih podanika diktatorima, koji su postali aktivna sredstva transformacije i koji sad žele da promjene nepravedne uslove u kojima su tako dugo živjeli.
U ranim godinama ovoga vijeka, kroz cijelu Centralnu Ameriku, vojska je uzela posebnu ulogu zaštitnika malobrojne klase zemljoposjednika. Ovo je za uzvrat proizvelo naše vojne demokracije i kao posljedicu pogoršanje u socijalnom, političkom i ekonomskom životu. Glavni cilj onih na vlasti je bio da transformišu zemlje koje proizvode banane, kafu i kakao u izvore jeftine radne snage za međunarodnu zajedničku liniju koja je pod dominacijom industrijskih zemalja. Centralno Američke armije nisu dozvolile ništa više promjena osim koliko je bilo dovoljno da se održe privilegije privilegovanih, pokazujući apsolutnu ravnodušnost prema razvoju nacije.“ Zvuči poznato a!? Mada se ovo dešavalo u El Salvadoru ne možemo reći da nema nikakve veze sa nama danas, zar ne? E pa dobro! Hip-hoperi, brejkeri, mc-jevi i writeri idući put kad sjednete popit kafu ili jest banane znajte da jedete i pijete komad istorije, patnje, borbe, revolucije, exploatacije....komad hip-hopa......non passaran....Rispekt! U idućem broju „Duarteova prva godina: Rat je Mir“!


Samo da se zna: „Korak od djeteta prema čovjeku je korak unazad, a nikako korak naprijed!“ Ovo nikad ranije nisam čuo i ako je neko negdje nekad čuo neka mi javi ali za sada samouvjereno potpisujem ovu umotvorinu kao svoju!

Slag Crasher

[revolucionar]

5.


Pošto smo u prošlom izdanju utvrdili banane i kafu, dakle 1970te, danas je vrijeme da pomenemo pop-corn ili popularnije kokice i to 1984te...dok su kod nas bjesnile Olimpijske Igre za koje smo vjerovali da su vrh, brija, iskustvo i da poslije toga ništa ne može biti loše, i dok je glavni grad republike B&H bio prekrcan stranim delegacijama koje su se kupale u šampanjcu i viskiju, šmrkale bijelo, žuto i ko zna šta još jer uopšte nisu imali dop control, u El Salvadoru dešavalo se nešto slično! „Pošto je Duarte došao na vlast 1984te, isporuka helikoptera iz Sjedinjenih Država se rapidno povećala. Ovo je bilo propraćeno upotrebom anti-gerilskih taktika kao što je „Heli-transportno iskrcavanje“. Trupe su prodirale u gerila-kontrolisane zone helikopterima i pravile iznenadne napade da bi terorisali civilnu populaciju, koja je po tom bježala u zone pod kontrolom vlade. Za vrijeme Vijetnamskog rata, ova taktika je besramno nazivana “stvaranje izbjeglica“. Helikopteri su također korišteni da se transportuju komandne jedinice, sa ciljem anihiliranja socijalne baze gerile. Jedinice su bile opremljene sofisticiranom opremom koju je obezbjedilo novo ulijevanje vojne pomoći. Od 1980te do 1982ge El Salvador je iskusio jedno od najdramatičnijih kršenja ljudskih prava u svojoj poznatoj istoriji. Za vrijeme perioda tranzicije iz vojne u civilnu upravu, teror je pušten s lanca prema urbanom i prema ruralnom stanovništvu, izazivajući ogroman egzodus iz zemlje. Do početka 1984te, Visoki Komeserijat Ujedinjenih Nacija za Izbjeglice (op.a. lokalnoj ekipi poznatije kao UNHCR ) je kazao da je skoro 250.000 ljudi napustilo El Salvador i da su razbacani od Sjedinjenih Država pa do Paname. Od familija koje su bile prisiljene da izbjegnu – neki su otišli pješke u Honduras- pola ih je imalo svoju rodbinu ubijenu prije ili za vrijeme bježanja. Duarteova vlada je za vrijeme prve godine na vlasti kumovala još jednom masivnom exodusu: ovaj put seljaci su bili primorani da napuste njihove domove i postanu desplezados, raseljeni ljudi, izbjeglice u svojoj sopstvenoj zemlji...(op.a. poznato zar ne!?). sredinom 1984te, pojačavanje rata i masivnog bombardovanja iz zraka „konfliktnih zona“ drastično je izmjenilo ljudski pejzaž ruralnog El Salvadora. Do kraja augusta 1984te, i vlada i privatne humanitarne organizacije su prijavile da se brinu o 467.366 desplezados-a. Do sredine 1986te jedan izvještaj je sumarizirao situaciju:
...kao rezultat rata, 25 posto Salvadorske populacije je emigriralo; postoji skoro 250.000 izbjeglica i Mexiku i Centralnoj Americi, i pola miliona u Sjedinjenim Državama....10 posto populacije je raseljeno unutar zemlje...

Od oktobra 1979te do ....

....i priča ide dalje i dalje i ne mogu da vjerujem šta čitam! Pa ******************************************** mu materina jel ovo moguće! Pa kako onda cijeli život slušam ove matore kako govore šuti, šuti, šuti ŠUTIIIIIIIIIIIIIIIIIIII PA NISU NORMALNI!!! Kako normalan čovjek može da šuti na ovakve stvari!! Naravno lakše je ako se to ni nezna! Lakše se šuti! E pa dobro, mislim da nove generacije ne treba da šute! I još nešto. Pitate se kakve veze imaju kokice sa svim ovim! Pa ovako, kokice se jedu u glavnom kad se sjedne pred TV ili neki dobar film ubaciš u dvd ili šta več koristiš, ili kino, za koje fakat ne znam i treba li ovom gradu kad ovo ovdje....ma no coment..u stvari drugi put....daklem, u glavnom dok se kod nas ginulo, razvijeni svijet, pošto ovaj ne razvijeni i u razvijanju ima dosta svojih problema pa njih to baš i ne dotiče, ali ovaj tkzv razvijeni svijet kad god bi sjeo pogledat CNN ili neko slično sranje oni bi uzeli kokice, pepsi ili kokakolu i odgledali par sati drame, trilera, horora ili komedije koji je emitovan sa ovih prostora non-stop od 92ge do 95te...i nemojte mislit' da je bilo kome od tih ljudi nešto pretjerano stalo do toga šta se ovdje stvarno dešavalo ili nije dešavalo, važno je bilo provest ostatak večeri u činjenici da nekom helmutu u dortmundu ili johanu u lajpzigu ili liamu u nothingamu ili johnu u sietlu i nije toliko loše kao što je nama u srcu evrope, jer , mislili bi oni tada, ali ko ih jebe kad su debili, pardon ovi naši matori, jer vjerovatno o nama koji smo tad bili djeca oni nisu ni razmišljali!...jedino kome je stvarno, ali zaista stvarno bilo stalo šta se ovdje dešava su bilo razni kriminalci, ratni profiteri, novinari, „humanitarci“ političari i ostala bagra koja je i te kako znala zašto smo tu! Dakle zbog PARA!
KUD IDIJOTI su sa svojim albumom MI SMO OVDJE SAMO ZBOG PARA nastupali i u mom gradu neke 1988 i još uvijek se sjećam tog koncerta u podrumu Gimnazije kao da je bio jučer!!! Baš me interesuje, mene kao starog Gimnazijalca, kojem se ta škola zgadila već u prvom razredu zbog svog licemjerstva i ograničenosti (čitaj kretenizma) nastavnog škol. programa, dakle baš me interesuje kakve koncerte sad organizuju gimnazijalci!? Pogađam CECA; SEKA; HALID AAAAAA? E pa ko ih jebe a vi ostali što ste na punku, hard-coru i ostalim progresivnim linijama kokice u ruke i prijatno stoko....




Slag Crasher

[revolucionar]

6.

Krajem svake izborne godine svakodnevno smo bili bombardovani propagandom koja je bila dio predizborne kampanje svih mogućih stranaka, partija i drugih kriminalnih grupa. Ni oni koji su odlučili da do izbora ne pale televizor, nisu mogli da izbjegnu stotine bilborda sa folirantski nasmijanim licima, tako lijepo uklopljenim u boje zastava naših država, koja su se cerila na svakom ćošku. Ako si pak uspio/jela da se natjeraš da ne gledaš ka bilbordima, onda si morao/la da vidiš ili dobiješ letak neke od mnogih stranaka. Ako ti se ni to nije desilo, onda te je vjerovatno na kućni broj zvao neko iz lokalne kancelarije neke od, pogodićete, stranaka. Vjerovatno su ti i kucali na vrata, pitali te za koga ćeš glasati, kao da se podrazumijeva da ćeš uopšte glasati. Na sve moguće načine ti umilni ljudi u odijelima (bili stariji ili mlađi, nema veze, svi vole da nose skupa odjela) pokušavali su da nas ubijede kako nam treba upravo ono što oni nude i da je ono što će oni uraditi prava stvar, da će nam upravo oni donijeti boljitak. Divna zamisao.... nema šta.... A to šta ćemo mi konkretno raditi u svojim životima nije bitno, treba samo da izađemo, zaokružimo jedan od brojeva na izbornom listiću i gotovo.... Da čovjek ne poveruje da u životu može da postoji toliko spasonosnih opcija koje rešavaju sve probleme.. i da je naša jedina muka ta slatka nedoumica za koji ćemo se broj odlučiti na kraju.... a u tri pičke materine...

Na svu sreću davno smo neki od nas prestali da vjerujemo u bajke.....neki na lijep način a bogami većina na onaj najružniji....

Vjerovatno je TA većina već upoznata sa farsom koju smo tokom ovih reklamiranja imali prilike da gledamo....Prva scena ovog čina naše tragedije odigrala se još aprila 92.....nema potrebe prepričavati te događaje, niti nalaziti razloge za takvo stanje stvari i za takav slijed. Nadam se da sam pojasnio šta su razlozi i trebali bi biti jasni svakome ko iole makar malo razmišlja...Vlast na balkanu, kao u ostalom i u čitavom svijetu, je sinonim za pojam apsolutne moći, kao i pohlepe, bahatosti, i svih drugih osobina koje priliče jednom razularenom, kafanskom ponašanju.

Krajnji ishod ovog cirkusa je krajnje bizaran i u najmanju ruku uvredljiv za inteligenciju građana balkanskih prostora. Na kratko su na vlast vraćeni oni koji su donijeli kriminalne Zakone.... i kao i mnoge druge antiradničke zakone. jedni su nas pljačkali neko vrijeme... a onda su počeli da nas pljačkaju ovi drugi.... A, ne zaboravimo, to su isti oni šovinisti koji su devedesetih slavili mržnju i ubijanje, koji danas i dalje sanjaju puške i ratove, koji fantaziraju da ponovo pošalju mladež na polja smrti. Naravno, kao što se moglo i očekivati, ubrzo je došlo do pregrupisavanja unutar snaga „reformskog bloka”, drugačije raspodijele interesnih sfera i radikale su smijenili istom brzinom kojom su ih i izabrali. Jasno je, nema razlike između pohlepnih i malo manje pohlepnih, nema razlike između bahatih i malo manje bahatih.....isti ******************** drugo pakovanje

Ova jeftina šahovska partija, koju smo svakodnevno uživo mogli da gledamo i čije poteze nije bilo nimalo teško predvidjeti, na prvi pogled liči na partiju koju igraju djeca. Sličnost je bila ta da kada djeca uče da igraju šah, znaju ponekad da načine potez i da odmah zatim preinače svoju odluku. Međutim naši vladaoci nisu djeca, već dobro proračunata đubrad, pa ne treba da nas zavaraju njihovi infantilni potezi. Oni su odigrali vješt manevar, namjerno su žrtvovali slabiju figuru, da bi u narednom potezu mogli da matiraju protivnika. Ta figura koju su oni spremni da žrtvuju u svakom trenutku...to smo mi... to je naša budućnost.... Spremni su da žrtvuju nas radi svoje materijalne koristi...bez obzira da li će nas eksploatisati, otpustiti ili poslati u rat.... Mi smo takođe i ulog u njihovoj igri....kao kada pokeraši igraju u njivu ili kuću...onaj ko pobjedi ima pravo da je koristi, eksploatiše. Ako smo trenutno i žrtva i ulog, da li to znači da ćemo biti i nijemi posmatrači...kako svi kvalitetno šute možete sami izvući zaključak ali hajmo dalje....

I ovako kratka istorija parlamentarizma na balkanu je u ovom, a i u mnogim ranijim slučajevima, pokazala svoju neefikasnost i besmislenost. Trošenje novca svih nas zarad neproduktivnosti (a ta neproduktivnost je u poslednjih inih godina a može se i otvoreno reći — od početka izlazila iz naših balkanskih vlada), trošenje novca ljudi koji ga imaju vrlo malo i trošenje novca onih koji ga uopšte nemaju.....Je bezobrazno i bezočno....Dok su naše fabrike upropašćene i razgrabljene, a mnogi nemaju šta da jedu, u vladi se ljenstvuje, do kancelarija se putuje, u restoranima se žderu obilni obroci, i opet u kancelarijama se loče.....sad bi se i ja napio i to žestoko al moram pisat možda ovo neko jebiga ipak čita....a i da ne čita boli me ******************** ionako su ovi majmuni na vlasti sve sjebali....al vrijeme je da se opet uozbiljim....

Ono što je mene iznenadilo u svim već pomenutim dešavanjima, posebno tokom izbornih mjeseci, je činjenica da cijela vladalačka farsa nije pokrenula ljude da izađu na ulice i kažu glasno....NE, odsad pa nadalje i ubuduće marš svi u pizdu materinu..... da odbiju da budu nijemi posmatrači u cirkusu koji im se odigrava ispred nosa....Da odbiju da budu izopšteni iz odlučivanja o sopstvenim životima. Svako protivljenje i svaki protest protiv vlade mora biti lišen bilo kakve povezanosti sa političkim partijama i parlamentarnim strankama. Odbacivanje buržoaskog parlamentarizma mora biti potpuno ili ga neće biti uopšte. Ljudi ne žele da budu poistovjećeni sa politikom onih koji tamo sjede, žderu, piju i grokću za govornicom.

Pošto radnički pokret na balkanu skoro i da ne postoji, a žuti sindikati su nebrojeno puta izdali radnike i prodali ih gazdama, ni ne čudi činjenica da je izostao bilo kakav protest zbog dešavanja u balkanskim vladama prilikom formiranja nove Vlade. Upravo u takvim situacijama mi možemo da poentiramo, kada na svjetlost dana izađu sva prljavština, prevrtljivost i laži političara, kada svi mogu da vide da je parlamentarizam truo, da je besmislen. Tada treba da budemo prisutni i da svima koji inače spavaju dubokim snom ili sjede po ćoškovima, kažemo da je došlo vrijeme da se probude, da uzmu stvari u svoje ruke, i da ono što pričaju u kući, na ulici ili na pijaci, pretoče u djelo, u akciju. Da nam parlamentarna demokratija i kapitalizam neće donijeti ništa dobro...da je jedini izlaz u samoorganizovanju, samoupravljanju i direktnoj demokratiji. Ako želimo da budućnost bude vrijedna življenja moramo je sami stvarati.....a dotad ako vam se sviđa kako je sad...glasačke listiće u ruke i idi glasaj stoko...

Slag Crasher

[revolucionar]

7.

******************** ostaju ujedinjena u svojim stremljenjima, između njih ne postoje entitetske i partijske granice, između njih ne stoji religija (kako god oni glumili), među njima postoji potpuno razumijevanje i sklad interesa. Isto kao što su 1990. formirali koaliciju kojom bi pripremili Veliku pljačku (neki to zovu "otadžbinskim ratom", neki "invazijom" a u stvari je bila agresija -- ali nama je to jedna pljačka koja nema kraj), tako i danas drže vlast Kapitala nad ostatkom društva, isti Kapital koji su izgradili na leševima koji sada trunu pod zemljom. Iako se ******************** povremeno mijenjaju, dolaze nova sa novom zastvom, interesi ostaju istu. Ali smrad Govana ostaje isti i sve teže i teže može da se diše. Zato, dok oni vode politiku širokih razmjera, Idioti umijesto njih drže sve ostale u stanju konfuzije, prijete, urlaju, neki se pozivaju na poslijeratno poubijane ljude kao na dokaz nemogućnosti "multietničnosti" a drugi još iskorištavaju ljude u Srebrenici, a potom govore o referendumima i ukidanjima, saborima i fetvama. Naravno, situacija nekada izmakne kontroli, pa prasići trče po dvorištu porušene Ferhadije dok "oni drugi" u "drugom" entitetskom parlamentu traže "uvođenje poligamije". Ali Govnima to ne smeta. Sve dok su Idioti glasni, ljudi su zbunjeni. Dok su ljudi zbunjeni, ******************** nesmetano vladaju. Sve naizgled ide u krug, rekli bi?

Ne baš. Mora biti jasno da ovako ne ide u nedogled. Grupa Idiota je skoro rekla da se "prvo mora riješiti nacionalno pa tek onda ekonomsko pitanje" - prastara opaska malograđanskih profesora koju i klinac može da provali. Recite to prosvjetarima, penzionerima, transportnim radnicima koji štrajkuju glađu, radnicima u propalim rudnicima i elektranama, radnicima , 1,5 miliona nezaposlenih, studentima kojima je potpisana presuda da imaju manja primanja, gore poslove, manje zaposlenja i manje načina za participaciju nego što su njihovi roditelji ikada imali, seljacima koje državna politika tjera na glad (politika koja se nikada ne može riješiti), mladima koji se za dvije godine neće moći u pola ovog broja upisivati na fakultete, žrtvama nestašice života i budućnosti koji nikada ne može biti zaista bolji u ovakvom sistemu! Lista je tolika koliko je Nas! Ljudi kontaju, razvijaju zdrav cinizam, od radnog mjesta, škole i ulice, pa idu dalje. Psuju na hijerarhiju i odbijaju poslišnost. Grupe mladih ljudi pizde a kada pizde razmišljaju o poduhvatima koji, iako u domenu mašte, mogu da se preliju na ulicu. Kada se izađe na ulicu, na ulici će ostati: Idioti će se skloniti u mišije rupe, utopiti se u redove, a ******************** će bježati ili visiti. Vrijeme se bliži.

Signali su tu. Razlozi su tu. Ne stojimo u mjestu više. Ako smo pametni ne možemo više čekati Finale: moramo ga napraviti a dotle će nam smrdjeti ******************** stoko

Slag Crasher

[revolucionar]

8.

Gledam ovu najavu za koncert Gasmask Terror / Senza Replica / Mortifer i ne mogu da se načudim dokle će više među ovdašnjim (anarho) pankerima da se reprodukuje patrijarhalna matrica. Mislim, ne očekujem ja instant raskid sa ovakvim socio-kulturnim okruženjem u koje smo svi uronjeni do nosa, ali bolan neke elementarne stvari bi do sad trebalo da su već opšta mjesta (za izbjegavanje).

Naime, činjenica da u određenom bendu pjeva djevojka u našem ćošku planete se manifestuje kao neobično važna karakteristika, default pozitivni stereotip, pouzdana preporuka da će svaki posjetilac koncerta... šta? dobiti erekciju? preznojiti se prilikom obuzdavanja seksualnog nagona? dobro izdrkati po povratku kući? zaljubiti se? snivati romantične snove do duboko u noć? ...

Hm,... U svakom slučaju, djevojkama će biti dodjeljena jedna od stereotipnih uloga, pa šta kojoj dopadne: volja ti slatka mala buntovnica u koju se lako da zaljubiti, volja ti pak nešto iz domena snažnih i samostalnih "sisa" natopljenih seksualnošću koje su svakim svojim pokretom, svojim prisustvom, stalna provokacija za muški libido.

Međutim, stvar poprima posebnu dimenziju onog trenutka kada same djevojke krenu (ili samo produže?) da uživaju u dodjeljenim im ulogama. Da li se radi o narcizmu ili pak o uživanju u potvrđivanju svoje seksualne moći, ili možda o goloj nekritičkoj recepciji suda okruženja, tek biće da i dalje važi da samozadovoljstvo nikad nije dobar saveznik, a ni validno opravdanje za dalje igranje u kolu patrijarhata.

A šta tek reći na bendove ili promotere (ne znam ko je u ovom slučaju odgovoran) koji na ovakav način reklamiraju bendove. To kada neko kaže: "crust" ili "OI!punk sa ženskim vokalom", a da pri tom za ostale bendove ne navede pol i rod pjevača (što bi, zajedno sa isticanjem pola i roda ostalih članova benda, istaklo svu nebuloznost ma kojeg sličnog naglašavanja), sugeriše da tu nisu čista posla. U najmanju ruku, nepoštena je favorizacija onih bendova koji su obdareni ženskim glasnim žicama.

Znači, da vidimo kako to ide, večeras sviraju: bend X, bend Y, i bend Z sa ženskim vokalom. Hm... hm... zamislite da u nekom od tih bendova pjeva crnac. Kako bi izgledala analogna najava? Idiotski, naravno. Stereotip bi odmah poprimio negativnu konotaciju. Ovaj default plusić koji se pretpostavlja u slučaju djevojaka odjednom bio ustupio mjesto nečemu što bi bilo ekvivalent upiranju prsta, skretanju pažnje na "nenormalnost", stigmatizaciji.

A to otvara sljedeće pitanje: ako smo spremni da prepoznamo problematičnost ovakve stereotipizacije i spontano osjetimo lagano peckanje autocenzure i odustanemo od sličnog napominjanja čak i kada bi nam ta činjenica tuđe različitosti mogla biti intrigantna, kako to da u slučaju djevojaka nema ni elementarne uzdržanosti, već se tek tako koriste ove konstrukcije i na taj način reprodukuje patrijarhalna matrica, ništa bolja od ma kojeg rasizma.

Pretpostavljam da je razlog tome u pozitivnom stereotipu. Međutim, činjenica da je stereotipizacija "prijateljska", ne opravdava je samu po sebi. Jer, između ostalog, sam pozitivni stereotip, uvijek je samo relativno pozitivan. Jer, ma kako bio uobičajen, prihvaćen i "normalan" u datoj sredini, i ma kako zbog svega toga mogao da bude i puno više od pukog komplimenta djevojci - npr. zalog povećane socijalne prohodnosti, materijalnih dobiti, itd. - on i dalje istu tu djevojku drži u stegama (pr)ocjene tradicionalnog urokljivog muškog pogleda: ono što On u njoj vidi, i ono što On smatra da treba da joj pripadne, na način koji je po Njegovim kriterijuma onaj pravi, u svijetu koji je On definisao, prema svrhama, vrijednostima i pravilima koje je On odobrio.

Kafana bez muzike, a muzika bez pjevaljke ne vrijedi ni za ********************; tako barem kažu. Šta bez čega ne ide kada su pankeri u pitanju nisam više siguran. Znam samo da kad neko napiše u istom redu za neki bend da je anarho a pri tom mu pjevaljku reklamira kao juneću polutku, mora da sam još jednom - nevoljno - nabasao na žanrovsko recikliranje subkulturnih fetiša. Do zla boga dosadno, nekreativno i, last but not the least, seksističko.

Slag Crasher

[revolucionar]

9.

Sa jednim drugom vodim već duže vrijeme raspravu o ekonomiji i društvu u kojoj on odbija da prizna postojanje tako nečega kao kapitala i pobija da vrijednost vlada društvom. Danas se sam u to razuvjerio - razlog je jedna statistika, odnosno grafikon: na jednoj osi nanijeta je količina stvorene vrijednosti po godini, na drugoj tendencija zapošljavanja, a tačke predstavljaju pojedine grane privrede. Stvorena vrijednost može da raste, kao i broj ljudi (IT industrija), ljudi gube posao, ali produktivnost raste i s time profit (telekom), ljudi gube posao zbog profita, ALI nema novih radnih mijesta tamo gdje nema profita => donji desni kvadrant je prazan, a to je ujedno cijela suština kapitalizma - kada se nešto ne isplati, na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno, onda to i ne postoji; nema ga, ne može da opstane; ili cijela priča odlazi u podzemlje. Nema tu mjesta moralisanju - nije sada kapital neko zlo, otjelotvoreni đavo koji kvari omladinu i nameće ideale potrošačkog društva; kapital je stvaran (što nam govori gore-spomenuta statistika kao primjer), koliko god mi mislili o njemu apstraktno, u glavi, njegove posljedice su realne. Ljudi umiru kada se ne isplati prodaja hrane, iako je u skladištima ima napretek. Kada se ne isplati renoviranje fabrika, onda se one bombarduju. A rat se valjda uvijek isplati, to su i najnaivniji skontali. Ljudi umiru, a sve to kao posljedica postojanja apstraktnog pojma vrijednosti. Tu ne pomaže preuzimanje vrijednosti, poklanjanje viška radnicima ili država kao poslodavac. Svi slični pokušaji su se do sada izjalovili, a rezultat je bio daleko od očekivanog. Kada se vrijednost shvati kao stvarna, a ne kao neka ideološka tvorevina, onda i borba protiv sistema baziranog na njoj poprima drugačiji oblik. Bojkot, na primjer, na razne načine ne uspijeva iz prostog razloga što kapitalizam nas ne bojkotuje, koliko god mi bojkotovali njega (ovdje sam već jednom bio pogrešno shvaćen; nisam protiv bojkota, niti zagovaram da ljudi treba da troše i nesvjesno konzumiraju. Ni ja to ne radim, samo u bojkotu, kao jedinim sredstvom, ne vidim mogućnost da se uruši ovakav svijet; a postoje i primjeri kada je bojkot na vrlo prejeban način opet uključio nekada djelimično isključene i kapitalizmu nepristupačne dijelove društva). Ja polažem svoje nade u masovne rušilačke pokrete koji odmah zatim neposredno, sami od sebe, spontano, razvijaju stvaralačke ideje i pokušavaju da radikalno promjene svoje okruženje. Primjer jednog takvog pokreta je Argentina 2001.
Po mnogima ne živimo u revolucionarnom periodu i tu se slažem. To ne znači da treba da se odamo bediranju i jadanju, ali smatram da je bitno uvidjeti da nastojanja na vječitom dobrovoljačkom radu (stalno "treba da se radi", ovo ili ono; pozivaoci često ni ne pozivaju već prozivaju, a sami rijetko kada šta urade. Ali zato znaju šta "treba") ne vode nikuda. Stvarnost i budućnost zavise od mnogo činioca i tu se moramo uklopiti, htjeli - ne htjeli, a samo jedan od njih je naša dobra volja.
Možda ne bi bilo loše poslušati situacioniste i naučiti čekati (savoir attendre).

Slag Crasher

[revolucionar]

10.

Kada sam kao dijete prelistavao magazine, mislio sam kako postoji magičan svijet u kojem sve izgleda – i jeste – savršeno. Na stranicama magazina mogao sam da vidim slike tog svijeta, maglovite prostorije kroz koje se šetaju mladi modeli. U svijetu gdje je svaka soba savršeno dekorisana a garderoba svake žene pažljivo i prefinjeno izabrana, mislio sam, mogu se naći avantura i uzbuđenje. Odlučio sam da imam svoj sopstveni život pun avantura i počeo odmah da tragam za takvim sobama i ženama. I iako sam do sada shvatio da uzbuđenje i romansa rijetko idu ruku pod ruku sa slikama kojima nas bombarduju – obično je, suprotno od toga, istina da se avantura može naći upravo tamo gdje nema vremena ili energije za posvijećivanje izgledu – još uvek uhvatim sebe kako mislim da bi sve bilo savršeno samo ako bih živio u nekoj kitnjastoj kući sa dekorisanim tepisima.................za čim god da svako od nas traga, svi naginjemo tome da idemo za našim željama slijedeći slike: simbole stvari za kojima žudimo. Kupujemo kožne jakne kada poželimo pobunu i opasnost. Nabavljamo brza kola ne zarad brze vožnje, već da bi povratili našu izgubljenu mladost. Kada želimo svjetsku revoluciju, kupujemo političke pamflete i zastavice. Nekako pretpostavljamo da će nam posjedovanje pravog pribora obezbjediti savršene živote. A kada konstruišemo naše živote, često to radimo prema slici, obrascu koji nam je dat: hipici, biznismeni, domaćice, pankeri.................zašto smo toliko okupirani slikama, umjesto da se skoncentrišemo na stvarnost, na naše živote i emocije...... jedan od razloga što su slike stekle toliku važnost u ovom društvu je zato što ih je, za razliku od aktivnosti, lako prodati...... reklamiranje i marketing, koji postoje da bi proizvodu dali simboličnu vrijednost koja će privući potrošače, transformisali su našu kulturu....... korporacije su godinama širile propagandu dizajniranu da nas uvjeri u magične moći njihove robe: dezodorans predstavlja popularnost, cola predstavlja mladost i energiju, farmerke predstavljaju seksualnu privlačnost...... na poslu, razmjenjujemo naše vrijeme, energiju i kreativnost za mogućnost da kupimo ove simbole – i nastavljamo da ih kupujemo, jer naravno nikakva količina cigareta ne može bilo kome da pribavi sofisticiranost......... umjesto da zadovoljavaju naše potrebe, ovi proizvodi ih uvećavaju: da bismo ih stekli, završavamo rasprodavajući naš sopstveni život. ....nastavljamo uporno da se vraćamo, ne znajući ni za jedan drugi put, nadajući se da će novi produkt (knjige za samopomoć, pank rok ploče, oni dekorisani tepisi) biti ono što će sve dovesti u red.....
lako bivamo ubijeđeni da tragamo za ovim slikama jer je jednostavno lakše da se promijeni prizor oko vas nego da se promijeni vaš sopstveni život...... koliko lakše, koliko manje rizično bi bilo kad biste mogli da učinite vaš život savršenim jednostavnim skupljanjem određenih proizvoda! ....nikakvo vaše učešće ne bi bilo potrebno.... slikom se otjelotvoravaju sve stvari koje želite i provodite sve vaše vrijeme i trošite svu vašu energiju pokušavajući da pravilno prikupite detalje (boem pokušava da nađe savršenu crnu beretku i prave književne večeri koje će da pohađa – tinejdžer u fazonu mora da bude viđen sa određenim prijateljima, na određenim žurkama ili dernecima kako hoćete, kako pije određeno pivo i nosi odgovarajuću košulju) umjesto da slijedite želje same po sebi – jer je naravno lakše identifikovati se sa montiranom slikom nego da odredite šta tačno hoćete u životu..... ali ako zaista želite avanturu, australijska lovačka jakna neće biti dovoljna, a ako želite pravu romansu, večera i gledanje filma sa najpopularnijom djevojkom možda neće biti dovoljno........zbog naše fasciniranosti slikama, naše vrijednosti se okreću oko svijeta koji, u stvari, nikad ne možemo da iskusimo..... ne postoji put koji bi nas doveo u svijet na stranicama magazina, ne postoji put da se bude arhetipski panker ili savršeni menadžer...... mi smo zauvijek ’’zarobljeni’’ ovamo napolju u stvarnom svijetu.... a ipak i dalje nastavljamo da tragamo za životom u slikama, u modi, u spektaklima svake vrste, u svemu što možemo da skupimo ili gledamo...umjesto da budemo aktivni........tragamo za životom u slici života pogledom sa strane....zanimljiva stvar vezana za spektakl je kako on uspijeva da parališe posmatrače...kao i slika, privlači njihovu pažnju, njihove vrijednosti i na kraju njihove živote ka nečemu što je izvan njih samih.... on im zaokuplja pažnju a da ih ne čini aktivnima, daje im osjećaj da su angažovani a da im ne omogućava preuzimanje kontrole.....vjerovatno možete da smislite hiljadu različitih primjera za ovo... televizijski programi, akcioni filmovi, magazini koji izveštavaju o životima medijskih zvijezda, posmatranje sportskih aktivnosti, reprezentativna ’’demokratija’’, .....crkva......džamija...sinagoga....spektakl, takođe, izoluje ljude čiju pažnju kontroliše... mnogi od nas znaju više o fikcionalnim karakterima popularnih sitkoma nego što znamo o životima i ljubavima naših komšija....jer i kad razgovaramo sa njima, govorimo o televizijskim emisijama, vijestima, i vremenu; jer samo iskustvo i informacije koje zajednički dijelimo kao posmatrači masovnih medija služi nam da se udaljimo od drugih ljudi..... isti slučaj je i na fudbalskim utakmicama: svi navijači su zbijeni u gomilu a ipak su otuđeni jedni od drugih... oni možda sjede jedni kraj drugih, ali su sve oči uprte na teren..... ako i progovore nešto među sobom, skoro nikad ne govore jedni o drugima, već o utakmici koja se odigrava ispred njih.... i iako fanovi fudbala ne mogu da učestvuju u igri koju gledaju ili da imaju neki stvaran uticaj nad njom, oni pridaju najveću važnost ovim događajima i na najneobičniji način povezuju sopstvene potrebe i želje sa rezultatom utakmice. Umjesto da koncentrišu svoju pažnju na stvari koje imaju stvaran uticaj na njihove želje, oni rekonstruišu svoje želje da bi se vrtjele oko stvari na koje obraćaju pažnju. Svojim izražavanjem oni postignuća tima poistovjećuju sa sopstvenim djelovanjem: ’’dali smo gol!’’, ’’pobijedili smo!’’ uzvikuju navijači sa svojih kauča i sjedišta.....ovo je u potpunom kontrastu sa načinom na koji ljudi govore o stvarima koje se odvijaju u našim sopstvenim gradovima i zajednicama. ’’Grade novi autoput’’ kažemo za novu promjenu u našem komšiluku. ’’Šta će još smisliti?’’ kažemo za posljednji napredak u naučnoj tehnologiji. Naš jezik otkriva da sebe smatramo posmatračima u našem sopstvenom okruženju. Ali nisu ’’Oni’’, misteriozni Drugi Ljudi, oni koji su učinili svijet ovakvim kakav je – već smo to mi, čovječanstvo kojem pripadamo. Nijedan mali tim naučnika, gradskih planera, i bogatih birokrata, nije mogao da obavi sav posao i izmišljanje i organizovanje koji zahtijeva sve nas i naš zajednički rad da bi se transformisala planeta. Mi smo oni koji to rade, svakog dana. A ipak većina nas izgleda da smatra da možemo da imamo više kontrole nad fudbalskom utakmicom nego što možemo da imamo nad našim gradovima, poslovima, pa čak i nad našim sopstvenim životima.....Možda ćemo imati više uspjeha u našoj potrazi za srećom ako počnemo da pokušavamo da zaista učestvujemo. Umjesto da pokušavamo da se prilagodimo slikama, možemo da tragamo za uzbuđenjem i nagrađivanjem iskustva; jer sreća ne nastaje zbog onoga što imate ili zbog utiska koji ostavljate, već zbog onoga što radite i kako se osjećate. A umjesto da prihvatate ulogu pasivnih posmatrača sporta, društva, i života, na svakom od nas je da smisli kako da igra aktivnu i značajnu ulogu u stvaranju svijeta oko nas i unutar nas. Možda ćemo jednog dana uspjeti da stvorimo novo društvo u kojem ćemo svi zajedno biti angažovani pri odlučivanju koje utiče na naše živote; onda ćemo biti u mogućnosti da zaista izaberemo našu sopstvenu sudbinu, umjesto da se osjećamo bespomoćnima i izostavljenima.....Koja je svrha raditi nešto ako niko ne gleda?
Svi želimo da budemo slavni, viđeni, zamrznuti i sačuvani u medijima, jer imamo povjerenja više u ono što je viđeno nego u ono što doživljavamo. Nekako smo sve postavili naopačke i slike nam izgledaju realnije nego naše iskustvo. Da bismo znali da zaista postojimo, da smo zaista bitni, moramo da vidimo naš lik sačuvan na fotografijama, na televizijskim emisijama i video trakama, u očima javnosti.


A kada odete na odmor, šta vidite? Gomilu turista sa video kamerama zašrafljenim na njihova lica, kao da pokušavaju da sav stvarni svijet isisaju i smjeste ga u dvodimenzionalni svijet slika, trošeći svoje ’’slobodno vrijeme’’ na posmatranje svijeta kroz malena sočiva. Naravno, pretvaranje svega što možete da iskusite sa svih pet čula u snimljenu informaciju koju možete samo da posmatrate sa distance, odvojeni, pruža nam iluziju da imamo kontrolu nad sopstvenim životima: možemo da ih premotamo i puštamo iznova i iznova, dok sve ne počne da izgleda smiješno. Ali kakav je onda to život?
’’Koja je svrha gledanja ako niko ništa ne radi?’’

Slag Crasher

[Talentovana]

sto s eovaj izivljava

ukinite mu internet


pa crci ce pisuci a paralelno i nas ubija i zatrpava nebitnim stvarima

nemoj ni slucajno voditi dnevnik
pa nisi ti ana frank

sta si umislio bre

[revolucionar]

11.

Ako akumulirano znanje zapadne civilizacije u ovom trenutku ima nešto da nam ponudi, to je svijest o tome koliko se mogućnosti pruža pred ljudskim životom. Naši inače blesavi poznavaoci istorije, sociologije i antropologije mogu makar da nam pokažu sljedeću stvar: da su ljudska bića živjela u hiljadu različitih vrsta društava, sa deset hiljada različitih sistema vrijednosti, deset hiljada različitih odnosa prema drugim pojedincima i prema svijetu oko njih, deset hiljada različitih koncepcija sopstvenog postojanja. Malo putovanje vam može pokazati istu stvar pod uslovom da na određeno mjesto stignete prije nego što Koka-kole preuzme teritoriju.

Zbog toga ne mogu a da se ne podsmjehnem kada neko spomene ’’ljudsku prirodu’’, stalno u kontekstu opravdavanja sebe zbog očajničke predanosti našoj pretpostavljenoj budućnosti. Zar ne shvatamo da djelimo zajedničke pretke sa morskim ježevima? Ako različita okruženja mogu da stvore ove naše daleke rođake tako daleko od nas, koliko više je moguća mala promjena u nama samima i u našim odnosima sa drugima! Ako postoji nešto što nedostaje (a nažalost mnogi će priznati da postoji) u našim životima, nešto bespotrebno tragično ili besmisleno, bilo koji prostor sreće koji nismo dovoljno istražili, onda sve što nam je potrebno je promjena našeg okruženja u skladu sa tim. ’’Ako želite da promjenite svijet, promjenite najprije sebe’’, kaže poslovica; a već smo naučili da je suprotno od toga istina.

A postoji još jedno značajno otkriće koje je naša vrsta postigla, iako na teži način: mi smo sposobni da potpuno promijenimo naše okruženje. Mjesto na kojem ležite, sjedite ili stojite dok ovo čitate bilo je potpuno drugačije prije hiljadu godina, a da i ne spominjemo prije dvije hiljade godina; i skoro sve ove promjene su izvršila ljudska bića. Mi smo potpuno izmjenili naš svijet u posljednjih nekoliko vijekova, promjenili život za skoro svaku vrstu biljke ili životinje, a naš život ponajviše. Jedino što nam preostaje je da namjerno eksperimentišemo sa sprovođenjem ovih promjena (ili sa nesprovođenjem), u skladu sa našim potrebama i željama, umjesto da zavisimo od iracionalnih, nehumanih sila kao što su takmičenje, sujeverje, rutina.

Kada jednom ovo shvatimo, možemo polagati pravo na našu novu sudbinu, kao pojedinci i zajednica. Više nećemo biti tučeni od strane sila koje nam izgledaju izvan naše kontrole; umjesto toga, u ovom istraživanju nas samih kroz novo okruženje, naučićemo sve što možemo da budemo. Ova staza će nas odvesti izvan svijeta kakav poznajemo, daleko iza najdaljih horizonata koje možemo odavde da vidimo. Postaćemo umjetnici najveće vrste, koristeći se željom kao sredstvom stvaranja, namjerno stvarajući i mijenjajući nas same – postaćemo naše najveće djelo.

Da bismo ovo ostvarili, moramo da naučimo kako da koegzistiramo i uspješno sarađujemo: da vidimo kako su naši životi međusobno povezani i na kraju da naučimo kako da živimo s tim na umu. Dok ovo ne postane moguće, svako od nas ne samo što će odbacivati ogroman potencijal svojih bližnjih, već i svoj sopstveni također; jer mi svi zajedno stvaramo svijet u kojem svako od nas mora da živi i koji ga uslovljava.

Druga stvar koja nedostaje je poznavanje naših sopstvenih želja. Želja je nepouzdana stvar, amebična i teška za određivanje, da ne spominjemo teškoće da se s njom održi korak. Ako namjeravamo da stvorimo sudbinu izvan prisile i transformacije želje, prvo moramo da nađemo način da otkrijemo i oslobodimo naše ljubavi i žudnje. Za ovo nikada neće biti dovoljno iskustva i avanture. Stvoritelji ovog novog svijeta moraju da budu darežljiviji i pohlepniji od svih prethodnika: darežljiviji prema drugima i pohlepniji prema životu!

Već naslućujem pitanje koje vam stoji na vrhu jezika: nije li ovo utopija?

Pa, naravno, da jeste. Znate li šta je svačiji najveći strah? To je da svi snovi koje imamo, sve lude ideje i aspiracije, sve nemoguće romantične čežnje i utopijske vizije, mogu da se ostvare, da svijet može da ostvari naše nade. Ljudi provode život radeći sve što je u njihovoj moći da spriječe tu mogućnost: bičuju se svakom vrstom nesigurnosti, sabotiraju svoje sopstvene napore, potkopavaju ljubavne veze i proglašavaju kiselo grožđe još prije nego što je svijet imao šansu da ih porazi... jer nema većeg tereta od mogućnosti da je sve što poželimo moguće. Ako je ovo istina, onda stvarno postoje stvari u ovom životu koje su kockarski ulog, u kojima se može pobijediti ili doživjeti poraz. Ništa ne slama srce više od poraza kada je takav uspjeh zaista moguć, pa radimo sve što možemo da bismo izbjegli da uopšte pokušamo.

Jer ako uopšte postoji najmanja mogućnost da želje našeg srca budu ostvarene, onda naravno jedina stvar koja ima smisla je da se potpuno bacimo u potjeru za njima i rizikujemo da nam srce bude slomljeno. Očaj i nihilizam izgledaju bezbjedniji, projektujući našu beznadežnost na kosmos kao izgovor što uopšte ne pokušavamo. Pa onda ostajemo, čvrsto se držeći naše rezignacije, bezbjedni kao leševi u kovčegu... ali ovo još uvijek ne može da spriječi tu užasavajuću mogućnost. Zbog toga u našem beznadežnom bjekstvu od prave tragedije svijeta, mi samo gomilamo preko nas lažne tragedije, kao i bespotrebne tragedije.

Možda ovaj svijet nikada neće savršeno zadovoljiti naše potrebe – ljudi će uvijek umirati prije nego što budu spremni za to, savršene veze će se okončavati u ruševinama, avanture će se okončati u katastrofi a lijepi trenuci će biti zaboravljeni. Ali ono što nam slama srce je način na koji mi bježimo od tih neizbježnih istina u ruke mnogo užasnijih stvari. Možda je istinito da je svaki čovjek izgubljen u univerzumu koji je u osnovi ravnodušan prema njemu, zaključan zauvijek u zastrašujućoj samoći – ali ne mora da bude stvarnost da neki ljudi gladuju dok drugi uništavaju hranu ili ostavljaju plodne farme neobrađene. Ne mora da bude stvarnost da muškarci i žene traće svoje živote služeći ispraznoj pohlepi nekolicine bogatih ljudi, samo da bi preživjeli. Ne mora da bude stvarnost da se mi nikad ne usudimo da jedni drugima kažemo ono što zaista želimo, da iskreno komuniciramo, da koristimo naše talente i mogućnosti da život učinimo podnošljivijim i ljepšim. To je bespotrebna tragedija, glupava tragedija, patetična i besmislena. Čak nije ni utopijski zahtjevati da se okončaju ovakve farse.

Ako bismo mogli sebe da natjeramo da vjerujemo, da zaista osjetimo mogućnost da smo nenadjebivi i da možemo u ovom svijetu da ostvarimo šta god poželimo, neće biti izvan naših snaga da ispravimo takve apsurdnosti. Ono što vas molim da uradite je da ne ulažete vjeru u nemogućnosti, već da imate hrabrosti da se suočite sa tom užasnom mogućnošću da su naši životi zaista u našim sopstvenim rukama i da se prema tome ponašate: da ne budete zadovoljni svakom bijednom sudbinom i poniženjem nabacanim na nas, već da se odgurnete i vidite koje može da spadne sa nas. Ništa ne može da bude tragičnije i smiješnije nego da se čitav život živi na dohvat neba a da se nijednom ne pruži ruka ka njemu.

SRETNU NOVU GODINU ŽELI VAM
VAŠ
Slag Crasher

[revolucionar]

12.

a sada malo Bertolda Brehta:

"Kad bi ajkule bile ljudi", upitala je mala gazdaričina kćer gospodina Kejnera, "da li bi bile bolje prema malim ribama?" "Naravno", reče on. "Kad bi ajkule bile ljudi, imale bi velike kutije u moru u kojima bi živjele male ribe. U ovim habitatima bi držale sve vrste hrane - i biljke i životinje. Starale bi se da kutije uvijek imaju svježu vodu, i uopšte bi pazile na sve sanitarne mjere. Ako bi, na primjer, neka ribica povrijedila svoja peraja, odmah bi bila zbrinuta, kako ajkule ne bi bile lišene nje zbog prerane smrti.

Da male ribe ne bi bile utučene, bili bi održavani veliki podvodni festivali, jer srećne ribe imaju bolji ukus nego tužne. U školama bi ribice učile kako da uplivaju u čeljusti ajkule. Učile bi geografiju, na primjer, tako da kada velike ajkule odlutaju negdje, umiju da ih pronađu.

Najvažnije bi bilo, naravno, moralno obrazovanje ribica. Učile bi da je Najveća i Najljepša stvar za ribicu da se žrtvuje radosno i da mora vjerovati u ajkule, posebno kada joj obećavaju svijetlu budućnost. Malim ribama bi se govorilo da se do ovakve budućnosti može stići samo ako nauče da budu poslušne. I nadasve, morale bi da se čuvaju svih osnovnih, materijalističkih, egoističkih i marksističkih frakcija, i da odmah prijave ajkulama ako neke od njih počnu da manifestuju takve tendencije. Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, vodile bi ratove međusobno radi osvajanja stranih kutija sa ribicama i stranih ribica. Pustile bi svoje ribice da ratuju za njih. Učile bi strane ribice da postoje ogromne razlike između njih i ribica drugih ajkula. Male ribe, tvrdile bi, su glupe, ali ćute na različitim jezicima i stoga se ne mogu razumjeti međusobno. Svaka ribica koja ubije nekoliko neprijateljskih ribica u borbi - malih stranih riba, glupih na različitim jezicima - dobile bi malu medalju od morske trave koju bi zakačile na grudi i bile nagrađene titulom "heroj".

Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, imale bi umjetnost. Bilo bi izložbi predivnih slika čeljusti ajkula u slavnim bojama. Pozorišta na morskom dnu bi prikazivala ribice heroje kako ponosno uplivavaju u čeljusti ajkule uz melodičnu muziku koja draži njihove uši i velike misli koje uspavljuju njihova čula.

Čak bi postojala i religija kad bi ajkule bile ljudi. Propovijedali bi da ribice počinju da žive tek kada dospiju u stomake ajkula. Štaviše, ako ajkule ikada postanu ljudi, ne bi sve ribice bile ravnopravne kao što su sad. Nekim bi bili dati položaji, bile bi postavljene iznad drugih. Onim značajnijim bi bilo dopušteno da proždiru manje. Ovo bi sigrno bilo na zadovoljstvo ajkula, koje bi za sebe onda imale veće primjerke. Značajnije ribice bi bile odgovorne za čuvanje reda među ostalim: postale bi profesori, oficiri, graditelji kutija za ribice, itd. Ukratko, more bi postalo civilizovano tek kada bi ajkule bile ljudi."

Slag Crasher

[revolucionar]

13.

Prije neki dan mi je postavljeno veoma teško pitanje: Ko je ovdje normalan i po kojim kriterijumima? Prvo sam se sjetio maksime jednog psihologa „Nema zdravih, ima samo nepregledanih!“, ali to nije zadovoljavajući odgovor.

U regionu u kojoj se zastupnici neba na zemlji sve teže pridržavaju božjih zapovijesti, a države i njeni prvaci sve manje mare za pravdu i pravo, gdje se solidarnost, čovječnost i dobrota izjednačavaju sa prevaziđenošću, ostaje veoma uski prostor za razgovor o vrlinama onih koji pretenduju da su, danas i ovdje, normalni.

Ono što je bilo normalno i moralno prije dvadeset ili deset godina, danas je glupo. Vrijednosti i vrline na kojima smo odgajani prerasle su u neoprostive praktične mane.

Pripadamo narodima skraćene memorije i uvećane napaljenosti. Na Balkanu je važniji imidž od istine, patriote lažovi i lopovi su uvijek u prednosti u odnosu na nosioce ozbiljnih znanja i upozorenja. Naš prestup uvjek je manji od sličnog „njihovog“. Nestali su živi primjeri moralnih nepokolebljivosti.

Zato nam ostaje da kriterijum normalnosti tražimo u dnevnopolitičkom odnosu snaga.
Kao toliko puta prevaren, izigranih snova, razlupanih šerpi u bojkotu, pocjepanih cipela na protestnim šetnjama, nagutanog suzavca u demonstracijama, kao neko ko nije podržavao legalnu pljačku,pranje novca,odjeke i reagovanja, ulagao u mostove i kriminal, kao vikend junak jurišao na svete balkanske zemlje uglavnom zbog oslobađanja bijele tehnike, kupovao auto preko Mačkanje ili Italije, izazivao NATO intervenciju, pa onda bježao u inostranstvo, učestvovao komisijama radi sitnog dobitka, predveče apelovao na znance da izađu na referendum jer kakvi smo mi narodi bez Ustava, pravdao svaku baljezgariju kretena nametnutom situacijom oko političkih kriza i zamrzio svu bivšu braću da bih bio ispravan balkanac - imam utisak da znam ko su jedini normalni među nama.

To su one ništarije iz osamdesetih i ljigavci iz devedesetih, sada vlasnici država regiona!
Mi smo se njima smijali, njih potcjenjivali, a i sada ih se grozimo.
No, šta mi mislimo - uopšte ih se ne dotiče.

Naš je nedostatak što se način njihove transmutacije još nije sankcionisao jer moramo shvatiti što prije da su Oni primjer ambicioznim gadovima kako treba i kako se može.
Zato su, paradoksalno, oni jedini normalni. I jedini pametni.Zasad.
Nama ostaje da budemo uspješni i efektivno ludi da bi ih uništili.

S druge strane, živjeti ispravno - sasvim je dovoljno ali ne i poučno!

Slag Crasher

[revolucionar]

14.

sad ću dopustiti sebi da se igram Broja Jedan iz "Alana Forda" i podsjetim na jednu staru emisiju na mom lokalnom Radiu CD ("Top 10"), u kojoj je 1989. gost je bio Davor Ebner - iz sarajevske grupe Regina.Njegov komentar na spikerkino pitanje šta misli o punku bio je rutinski "za mene, to nije muzika", plus redovni alibi "ali ono što je dobro u tome isplivaće na površinu". Blagonakloni Davor je tu kao dobre stvari, od svega pomenuo U2, a kao ime koje će obilježiti buduća vremena - Dinu Merlina?! (pustivši kao muzičku ilustraciju njegovu pjesmu "Ljubav nije paradajz"). Refren "to nije muzika", bio je zaštitni znak raspoznavanja među starijim a i mlađim rockerima, koji zaista nisu razumjeli gde je u toj buci muzika. Mi, mladi, ipak smo to osjećali kao jedinu SVOJU muziku, nešto što se događa nama i sa nama, i nije nas bilo mnogo ni briga da to objašnjavamo nekome. Niti smo umjeli. Znao si ili si bio levat.

Mnogo godina kasnije,nailazio sam na istovjetan refren u krugovima zaljubljenika alternativnog rocka oko berze polovnih i originalnih ploča nedjeljom na pijaci. The Smiths i R.E.M. bile su tajne koje su se ljubomorno čuvale i djelile sa posvijećenima, a Grandmaster Flash, Run DMC i razni drugi sa šiframa umjesto imena - crni šarlatani u krznima, kožnjacima, trenerkama ili patikama, sasvim svejedno. Kada je neko prvi put ovim slobodoumnim ljubiteljima "alternative" pomenuo Public Enemy, opet sam čuo da "to nije muzika". I mada sam već shvatio, postao sam milion puta sigurniji da se negdje opet nešto događa, nalik na punk. Znao si ili si bio ************************.

Sama pojava grupe Public Enemy bila je nevjerovatna stvar u muzici crnaca. Naime, nikad ništa agresivnije se nije desilo u njihovoj kulturi. Od kad su Malkolm X i Louis Farrakhan završili svoje istorijske političke misije, ostao je samo konformizam. Tokom cijelih sedamdesetih, a naročito osamdesetih, velika stvar za Crnu Ameriku bila je mogućnost da se školuje, pravi biznis i UČESTVUJE u sistemu, koji je do odvratnosti postao popustljiv prema "poštenim" crncima, i nikom drugom. Pri tom, tokom svih tih godina masovnog prosperiteta poslušnih i pojave prvih crnih bogatih ljudi, niko nije bio spreman da otvoreno govori o skrivenom šikaniranju i nasilju kao svakodnevnici, na svim nivoima življenja.

Još manje su neki crnci mogli da skupe snage da otvoreno govore o tome da su rasne predrasude još uvijek dio kućnog vaspitanja u milionima bijelih domova. Način na koji su Public Enemy agresivno nastupili bio je, u suštini, način na koji su do tad bijelci bili agresivni u svakodnevnom životu. Ničeg posebno crnačkog u tome nije bilo i to je bilo ekstremno novo.

Glavni dio priče o Public Enemy zapravo počiva na biografskom podatku, opštoj istini, daje Chuck Ridenhour, a i veći dio buduće grupe (Flavor Flav i Terminator X, mada ne i Profesor Griff), odrastao kao stanovnik Long Islanda. To je onaj dio njujorške šire okoline u kome živi viša srednja klasa, uglavnom bjelačka, razumljivo. Mada su njegove mlade komšije kasnije napravile onu veselu grupu De La Soul, neosporni lider PE, Chuck D, svojevremeno je sasvim sigurno stekao svoje obrazovanje o odnosima među rasama na istom mjestu, upravo u ovakvom bjelačkom, bogatom okruženju. Njegovi roditelji takođe nisu bili manje imućni, a vrijednosti koje su poštovali bile su iste kao i kod njihovih komšija - zaradi sam, štedi novac i ne gledaj u tuđu avliju, na primjer.

Šta nam takvo odrastanje još govori? Chuck je od najranijih dana u miješanoj sredini morao postati svjestan da nije sve isto za njega i njegove prve komšije, to jest da boja kože određuje mnogo toga, više nego što se to pričalo - od kruga drugova do mogućnosti za uspjeh u karijeri. Bez obzira na novac kojim raspolažete ili ne. Svu onu gorčinu koju i sad ima u odnosu na dvoličnost kvaziliberalnih stavova srednjo-klasne Amerike, Chuck je morao steći u svom prvom komšiluku. Osnovi Public Enemy etike postavljeni su upravo tu, u mirnom, sterilnom bjelačkom okolišu Long Islanda i njegovih uređenih zelenih površina. Chuck je samo okrenuo ogledalo ka bijelcima i ponudio im ona razmišljanja koja oni - ustvari - imaju o crncima, ovaj put kao razmišljanja jednog crnca o bijelcima. Bijelci su, naravno, bili zaprepašćeni.

Mlad, lijep, pametan, ponosan i fizički snažan crnac koji se zalaže za prava crnaca, na bjelački efikasan i umjetnički priznat način, mogao je biti doživljen samo kao noćna mora diljem one obične Amerike. U srcu srednje klase morao je vladati sam užas kad se to stvorenje pojavljivalo na televiziji ili radiju. Stvari koje je pri tom izgovarao ni sam Šejtan ne bi bolje smislio, što se njih tiče - podsjetimo se, recimo, priče o tome da će se od američke vlade tražiti odšteta za ropstvo ili posebna crnačka federalna jedinica. Kao da te priče, kad ih izgovara jedan muzičar, član popularne grupe, nisu samo spektakularan način da se nešto drugo kaže.

Za razliku od silnih miroljubivih crnaca, Chuck D i P.E. su htjeli da vode muzičko gerilski rat protiv nepravedne Amerike i u tu svrhu su koristili sve one metode provokacije i inteligentnog verbalnog šikaniranja, koje su bijelci već usavršili. Učeći od njih, naučili su kako s njima treba. Osnovno i jedino oružje kojim su PE ikad baratali bio je šok. Izazvani udarac straha. Ništa od svojih priča o nasilju PE nikad nisu uzdizali na nivo mitologije, oni su samo tražili da se sa tim prestane, jer jeste divljački.Htjeli su gangsta rap izvođače jednostavno sahraniti........

Ovo sve je bilo ukomponovano u strahovitu muzičku podlogu čija je do tad nečuvena motorična moć mljela sve pred sobom, dok su sirene urlale a bijesni crnački glasovi naizmjenično zahtijevali pravdu ili opisivali užas, vrhunski rapujući. Svaka ploča Public Enemv bila je radio, televizija i štampa mladih crnaca krajem osamdesetih. Otuda se nijedna, sve do danas ne može porediti sa drugim rap pločama.

P.E. su na svim svojim izdanjima istovremeno držali predavanje iz društvenog, nacionalnog i seksualnog osvješćenja, pretvarajući se u instituciju koja putuje, priča, svira i maršira (ili to bi ples?). Uprkos pojedinim kontradiktornostima, P.E. su savršeno postavili pravo pitanje mlade obrazovane crne Amerike: kada ćemo sami napraviti svoja pravila igre? Da li ćemo zauvijek sljediti njihova? Bijeloj su emitovali sliku svjesnog i snažnog, mladog, obrazovanog crnca, izazivajući je da reaguje na način na koji je želi, a ona je reagovala predvidljivo - uglavnom sa strahom, dopuštajući da sve njene predrasude postanu javne i otvorene. Bolno pitanje koje nema odgovora i na kome se zamalo srušio ceo L.A. 1992. Puno godina prije toga, moralni zahtjev koji se sve vrijeme čuo ispod njihove muzike bio je da se neko potrudi da nađe način za sve da žive kao ljudi, ili će biti svašta. P.E. nisu prijetili. Oni su znali šta će biti.


Najbolje od svega je bilo to što su P.E. zaista bili muzička inovacija velikih razmjera - nevjerovatna količina gusto raspoređenih zvukova preplitala se na sve strane sa onim što su pričali, muzičko-političko semplovanje je dobilo pravu ulogu ravnopravnog dijela pjesme. Ključna promjena, u odnosu na sve prethodne generacije crnaca u muzici, desila se u prethodnom slušanju - skoro da ste mogli da se zakunete slušajući težak gitarski rif u legendarnoj "Sofisticated Bitch" (autor rifa: Vernon Reid iz Living Colour), da su ti momci odrasli na klasičnom hard rocku sedamdesetih. I stvarno, sva nova imena rapa, a P.E. prvi, spremni su da priznaju da su svojevremeno slušali Led Zeppelin, naprimjer. I to je osnovna razlika koja je od rapa stvorila veliki doprinos rock'n'rollu - on ne bi dobio tu težinu i direktnost da generacija mladih crnaca nije slušala sasvim bjelački hard rock, prije toga. Udarna pesnica rapa razorila je sve muzičke i političke predstave osamdesetih najavljujući kraj Reganom ujedinjene japijevske Amerike. "Yo, Bum Rush The Show" (1987.), debi album, razbijao je iluzije svih i na sve strane, ponoseći se jednim od najneuglednijih omota bitnih ploča ikad - naime, osnovni likovni motiv bio je... crnci u mraku. Odozdo snimljena grupica mladih crnaca u nekoj sobi, sa rukama na gramofonu (zaklinju se?), tom osnovnom oružju novih Crnih Pantera, istovremeno loše urađena fotografija i baš zato dobra, trebala je da bude manifest nove estetike. Prljave do srži. Ukus stvarnog života. Istovremeno ona je simbolizovala prelazak političke borbe u sfere pop kulture, tamo gdje se savremeni ratovi zauvijek dobijaju ili gube, predstavljajući Public Enemy kao zakonitu djecu Malkolma X-a. Uostalom, numere kao što su naslovna, "Yuo're Gonna Get Yours", "Public Enemy No. 1", "Miuzi Weights A Ton", "Raise The Roof", jasno su govorile o crncu koji će se obračunati sa svim zlom ovog svijeta, zbrisavši sa lica zemlje negativce svih boja kože. Ali je zato "Rightstarter (Message to A Black Man)" do neukusa često spominjala da se radi o revoluciji u svjesti, i ničem drugom. Jake slike su trebale da pomognu očekivano osvješćenje, ali zlonamjerni nisu htjeli da čuju. Rap je postao stvarni državni neprijatelj broj jedan.

Sljedeći album, spreman već u sjenci pravih političkih pritisaka na rap muziku kao nabjeđenog izazivača nasilja u S.A.D. i jedne tragične smrti (Scott La Rock, druga polovina genijalnog dua Boogie Down Production), bio je remek djelo moderne muzike, ploča simbol, model i spomenik vremenu, "It Takes A Nation Of Millions To Hold Us Back" (1988.) od početka do kraja je najbolja ploča crnačke muzike našeg doba i, uz to, jedna od najboljih ploča rock muzike u posljednjih deset godina. Da P.E. nisu preuzeli beskompromisan nastup i strogost stavova iz rock'n'rolla, te njegovu kulturnu širinu, ona ne bi zvučala tako zastrašujuće univerzalno, sveznajuće kao Biblija. Jer, "It Takes A Nation..." je manje govorila o crncima, a više o potlačenima, ma kojima, ma gdje, proklamujući pravo na pobunu (nauk Louisa Farrakhana). I prenoseći ga u pop muziku. Od "Don't Beleive The Hype" do "Party For Your Right To Fight", od "Bring The Noise" do "Rebel Without The Pause", od "She Watch Channel Zero" do "Black Steel In The Hour Of Chaos", P.E. su kao korozija na čeliku razjedali sve uobičajene predstave o Americi, na isti način na koji je to krajem šezdesetih činila tadašnja pro-Woodstockovska rock muzika. Velika borba protiv inferiornosti u mozgu završila se ovim djelom, koje je predstavljalo konačan trijumf svjesnih nad besvjesnima. Kao da su se odjednom ponovo desili Sex Pistols i The Clash, i naravno, svi ti mali bijeli slušalački šampioni slobodoumnosti koji su do tada hvalili punk i "novi talas", kukajući kako nemaju više šta da slušaju, okrenuli glavu na drugu stranu...

Kada su 1990. objavili treći LP, "Fear Of The Black Planet", P.E. su već bili institucija koja se pohađala kao kakav obrazovni tečaj, a Chuck D, ugledni presuditelj i učitelj, čuvar moralnih načela crne zajednice, čovjek koga su svi pitali za mišljenje. Jedini način da se održe u normalnom stanju bio je da svoju borbu zaista prenesu na teritoriju supreheroja koji se obračunavaju sa velikim zlodusima ovog svijeta, kao što je Hollywood ("Burn Hollywood, Burn", uz Ice Cubea i Big Daddy Canea), policija, ("911 Is A Joke", mnogo prije "Cop Killer"), te slavni rasisti pop kulture, kao što je John Wayne ("Fight The Power"). Ova posljednja pjesma je i zaštitni znak albuma, himna - ispunjenje obećanja sa njenog početka u "Brothers Gonna Work It Out": "1995. ćete igrati na ulici, ruke podignute uz ovu muziku, ujedinjeni stojimo, podjeljeni padamo". Između je mrak, mnogo više mraka nego ikad na PE pločama, u svim onim trenucima kad se bave stanjem crne zajednice, i zatiču samo nemilosrdnu količinu beznađa "Pollywannacracka", "Welcome To The Terrordome" ili "Who Stole The Soul", u kojoj se, jadni, brane od onih koji ih napadaju da pjevaju pjesme koje ne nude nikakvo riješenja, već samo iznose problem. U silnom naporu da budu jasni makar svojima, P.E. su čak našli za shodno da "Power To The People" (zvuči poznato?) završe sa porukom "M-l-R 1991". Više od svega, ovo je programska politička ploča banda koji živi stvaran život. Veliki vic i suha istina, istovremeno.


Prava veličina P.E. može se konstatovati tek kad uporedite muzički učinak ostalih velikih rap imena sa njihovim - kao da su i Ice T i Ice Cube i Disposable Heroes Of Hiphopcrisy i svi ostali krenuli putevima koje su P.E. otkrili na svojim pločama, svaki od pomenutih dovodeći određeni pravac do logičnog kraja. P.E. su bili muzička akademija mnogima, na njihovim pločama, pa i na poslednjoj, moglo se neslućeno mnogo toga čuti i naučiti. Pravi problem leži negdje drugdje - ako je neko učinio mnogo za ponos crnaca, bili su to Public Enemy. Njihove prve tri ploče su sublimirale politička i kulturna nastojanja generacije, sažimajući u sebe iskustva najvećih ploča jazza i soula, preuzimajući pomalo iz rock'n'rolla - to su bili veliki produkti kulture svog doba uopšte. Ali do 1990., svi su čuli te ploče i naučili sve lekcije, ali Tone Loc i MC Hammer su se pojavili na top listama. Nova igra prilagođavanja je počinjala. Do 1991., ništa više nije bilo šokantno i Niggers With Attitude, a potom i Ice Cube došli su na prvo mjesto američke top liste albuma, sa pločama koje su bile obljepljene PARENTAL ADVISORY.Seks i nasilje su se dobro prodavali i u devedesetim. Do 1992., stvari su se prenijele na ulice i vojska je prvi put od šezdesetih godina morala da interveniše u građanskim neredima u Americi, u predgrađima Los Angelesa. Geto je reagovao, ovjekovjećujući svoju prepuštenost sebi putem televizijskog prenosa razaranja Amerike. Do 1993. muzika je sve to prenijela na mjesto No. 1 i MTV, pretvarajući Snoop Doggy Doga u pop zvijezdu novog kova - nikad čovjek pod istragom, optužen da je učestvovao u nečijem ubistvu, nije prodao više ploča, nikad jedan muzički pravac kao što je "gangsta rap" nije više učinio na pretvaranju kriminala u prihvatljivu pop mitologiju. Ništa tu nisu vrijedeli Arrested Development koji su jedini nešto vrijedno postigli svojom ležerno raspjevanom južnjačkom varijantom porodičnog rapovanja. Ničeg svetog više nije bilo. a i bijela i crna Amerika su se navikle na sve. Šok više nije postojao. Public Enemy su i sami bili izgubljeni u ovom novom svijetu koji je polako počeo da nadilazi njihove najcrnje primisli. U kome nije bilo uporišta za časne i poštene i u kome su krek i gangovi odnosili živote svaki dan i svuda. U kome su bijelci otkrili da ih ustvari ne zanima šta rade crnci u getu, dok god su sve osnovne poluge vlasti u rukama bijele kože. U kome se u svakoj tinejdžerskoj seriji pojavljivao i poneki crnac ili crnkinja, da bi se bijeli konačno osjećali širokogrudo.Šminka, samo šminka na licu lobanje. Iste one lobanje koja je završila na omotu njihove najsmušenije ploče, "Apocalypse91... The Enemy Strikes Black" (l991.), koju su, gle čuda, ti militantni crnci završili svirajući skupa sa bijelim metalcima - Anthrax - onu svoju već klasičnu numeru "Bring The Noize". Odgovora ipak nije bilo niodakle, Proffesor Griff je otišao, a Flavor Flavu je prijetio zatvor. Sastav koji je počeo kao reakcija na ono što rade bijelci, počeo je da gubi oslonac onog časa kad se promjenilo ono što bijelci rade. Prijetila je opasnost da postanu propovjednici bez religije. Ono što su govorili bilo je stvarno tačno. ali stvarnost je brzo prevazilazila njihove poruke, postajući istinitija od istine. P.E. su to konačno shvatili.

"Muse Sick N-Hour Mess Age" je zapravo nesvakidašnji trijumf i konačna potvrda da su PE sve vrijeme bili nešto više od Agitpopa Afroamerike - sa potpuno nevjerovatnom količinom spektakularne muzičke inspiracije P.E. su poslije četiri godine odsustva odjednom izbacili ploču koja opet pomjera granice. Prvo su razriješili osnovnu dilemu repa devedesetih, koju ni svi talenti Stetsasonic, A Tribe Called Ouest, Dream Warriors, Gang Starr i drugih koji su izmiksali jazz sa rapom, nisu na kraju uspjeli da riješe - svirati ili ne? Public Enemy na ovoj ploči uglavnom sviraju instrumente! Da bi uopšte bili shvaćeni ozbiljno morali su da budu samoironični i nasmiju se i sebi i rapu i crnačkim kompleksima... ovo je najljudskija i najranjivija ploča Public Enemy, najduhovitija i najsočnija, najplesnija i najmanje prst u oko belcima... više crncima. Naročito onima koji nisu ništa pravilno shvatili.

"So Watcha Gonna Do Now" je najupečatljivija lekcija, kidanje kičme svima koji prave glamour od uličnih bandi. To je i pjesma koja ovdje najviše ohrabruje, sa neumoljivim refrenom "svi govore o tom gangsterskom sranju" i tu negdje uguranim opisom krađe automobila koja se nesrećno završava. Ako je jednom neko ukrao soul (dušu), sad su se P.E. selili da na pitanje "koju vrstu snage mi imamo", odgovore - "soul power". Da na izazove droge odgovore preko "Live And Undrugged" sa "da li si na strani dobrog ili šejtanskog". Da probleme bijelaca opišu u pjesmi "Godd Complex" (neki bijelci misle da su Bog lično). I, naravno, kroz hiljadu snimljenih glasova zaključe da je "bijelčev raj - crnčev pakao". Govoreći iz ličnog iskustva... Konačna poruka svima koji još imaju problema sa prihvatanjem Public Enemy bi trebalo da bude: već dovoljno puta smo ograničeni samim svojim porijeklom (bijelo, crno, plava kosa, muški pol,hrvat,srbin,bosanac,hercegovac itd.). Zar ne? Porijeklo moraš da imaš, ali suštinsko je pitanje - šta ćeš uraditi sa njim? Public Enemy su dali svoj odgovor. Jeste li i vi stoko?

Slag Crasher