Slag Crasher Diary

[make me bad]

Originalno postano od Talentovana

sto s eovaj izivljava

ukinite mu internet


pa crci ce pisuci a paralelno i nas ubija i zatrpava nebitnim stvarima

nemoj ni slucajno voditi dnevnik
pa nisi ti ana frank

sta si umislio bre

šta se buniš, dobro piše i neka piše

@revolucionar - jel to iz neke knjige ili je to tvoje glavice djelo?

[Đavolica]

hm...svi smo se bunili na početku....sad smo se vec navikli....

[revolucionar]

Originalno postano od make me bad

šta se buniš, dobro piše i neka piše

@revolucionar - jel to iz neke knjige ili je to tvoje glavice djelo?

uglavnom je moje mada ima uticaja i nekih drugih impresija sa strane

[revolucionar]

15.

pošto se i dalje osjećam u fazonu Broja Jedan imam još jednu priču....Bio je negdje početak 96-e, a meni kao i svim mojim vršnjacima, trajali su novogodišnji praznici.
Iz jednog grada je trebala stići moja ljubav iz djetinjstva, a ja nesiguran hoću li je moći prepoznati nakon toliko godina.Zadnji put sam je vidio davno, dok smo još bili djeca.
Uistinu, ne bi je prepoznao da sam je negdje sreo na ulici, to sam zaključio kada je sišla iz autobusa.Samanta je izrasla u zrelu ženu, ali i u potpunog stranca. Sasvim nova osoba, formirana, sa izgrađenim interesima, stajalištima, sa svojim životom, prijateljima, brigama... Samanta je definitivno ostavila lutke i igru lastiša od našeg zadnjeg susreta.
-"Tamo ti je wc" , "Ovdje možeš ostaviti garderobu" , nervozno sam govorio nastojeći biti servilan neznajući kako i o čemu započeti razgovor, jer predamnom je bila ipak jedna nova osoba s kojom sve moram ispočetka upoznavati. "Da li je zaboravila šale koje sam joj priređivao dok smo bili manji?" - mislio sam u sebi prisjećajući se kako sam joj iz zasjede onim plastičnim pištoljima koji su ispaljivali one gumene metke što su se lijepili za vrata rušio čajanke koje je priređivala za svoje lutke.
I taman je prošao i ručak, a ja utočište tražio kod mame koja je Samantu već poslovično gnjavila pitanjima o familiji, školi i svim onim dosadnim i beskrajnim pitanjima koje možeš očekivati kada dođeš kod starih prijatelja na praznike. A onda je predveče Samanta iz svoje torbe izvadila walkmen i tri kasete, tri albuma na koje mi je sudbinski pao pogled i za koje tada nisam znao da će postati antologijski, ali na koje sam instiktivno reagirao i isto tako instinktivno odjednom upitao "Što to slušaš?".
To malo, tako jednostavno pitanje probilo je led i trenutno srušilo sve zidove pred nama. Radilo se o albumima Massive Attack-"Blue Lines", Manic Street Preachers-"Generation Terrorist" i naravno Rage Against The Machine-"Rage Against The Machine".
Neću sada govoriti o tome kako sam ja i prije čuo za sve te grupe, ali je ovo bio prvi pravi kontakt s njima i kako su i ostala dva albuma na svoj način obilježila neka moja kretanja i uticala na moje glazbene ukuse i kako sam do tog Samantinog dolaska bio zaostali lik kojem je pojam rocka u tim godinama bila Nirvana, Metallica i Stone Temple Pilots i kako sam mislio da sam najveća faca na svijetu ako nosim kariranu košulju, izlizane traperice i masnu kosu-ono što se tada nazivalo , kao što neću ni govoriti o tome da sam o nekom hard-coreu, o fuziji metal, punk-rock i hip-hop ritmova tek nešto bio načuo i mislio da to ima samo u Body Counta, nego ću se ovdje koncentrisati na ovaj zadnji album i moje zaljubljivanje na prvi pogled u fenomen koji se zove Rage Against The Machine-Bijes protiv mašina.

Moj engleski je bio još uvijek...pa recimo nedovoljno usavršen (iako sam u srednjoj školi peticu imao jedino iz engleskog), tako da nisam baš najbolje razumio De La Rochine verbalne izlete, o čemu on to tačno urla, ali sam osjetio da se iza tih riječi nalazi neki ogromni bijes, neka velika energija koja je kao kakav veliki požar uspaljivala moje moždane stanice i koja se u valovima premještala od vrha do dna moje kičme i povela me na neopisiva putovanja...
Pošto onda nije bilo interneta gdje bi u Google ukucao pojam "RATM-lyrics", te bi ovaj odmah izbacio riječi pjesama, morao sam se snalaziti na druge načine.Tek godinu kasnije naletio sam na lika koji je takođe slušao Rejdže i sa kojim sam dogovorio svojevrsni oblik trampe. Kako je skontao da su mi riječi s albuma značile više od života, tako je iskoristio moju potražnju i zauzvrat sam mu morao dati neke brojeve Dylan Dogova koje sam skupljao od broja do broja godinama. Dogovor je bio da ja prepišem riječi(više se ne sjećam da li se radilo o omotu albuma ili nešto drugo) i da mu vratim, a on meni Dylan Dogove. Ne moram vam ni govoriti da svoje Dylan Dogove nikada više nisam vidio.Nabavio sam ih tek kada su izašli hrvatski prevodi, ali nije to to...pravi poznavatelji Dylan Dog romana znaju da su Groucho na hrvatskom i Groucho na jugoslavenskom da ne kažem srpskom dva potpuno različita Groucha.
Kada smo već kod Groucha, u to vrijeme sam postupno upoznavao i jednog drugog Marxa i kako sam sve više ulazio u njegovu filozofiju, buntovne riječi mog omiljenog benda poprimale su sve više smisla i komponirale se u jednu cjelinu u meni, jednog sustava razmišljanja i načina života u sintezi filozofije, političkih premišljanja i muzike. Buntovničke pjesme poput Bombtrack, Killing in the name, Take the power back...i ostale jednostavno su pozivale na bunt ("Fuck you, I won*t do what you tell me!" je jedna od najpoznatijih parola koju je iznjedrio moderni pop rock), da se ne vjeruje političarima, vojsci, policiji, crkvi... Možete samo zamisliti kako je to zvučalo blisko jednom mladiću u Bosni netom završene četničke agresije kada se još nije znao početak normalnog života i kako bi on trebao da izgleda, a stihovi kao što su:

So called facts are fraud
They want us to allege and pledge
And bow down to their God
Lost the culture, the culture lost
Spun our minds and through time
Ignorance has taken over
Yo, we gotta take the power back!

...toliko su bili aktuelni i toliko su mi davali snage da istrajem i onda kad se sve činilo bezizalzno.

Kada sam čuo njihov drugi album naslovljen sa "Evil Empire" pohitao sam odmah da ga kupim. No kako ja tada još nisam imao liniju ili barem neki CD player,bio sam ograničen na audio-kasete, pa sam tako opet ostao uskraćen za tekst.
Ali nije smetalo. Morrelo je na tom albumu potvrdio svoj status jednog od najboljih gitarista svih vremena, a njegova virtuoznost se barem meni, nije mogla mjeriti s ničim dosad doživljenim.Žestoki rock i verbalna borba za pravdu, za potlačene mase, za status latinoameričkih Indijanaca se nastavljala, a pjesme kao što su People of the sun, Bulls on parade, Born without a face i druge, postajale himne vapaja za slobodom, pravdom i jednakošću.
U međuvremenu sam nabavio i "Live & Rare" album kojeg sam isto jednom posudio i više ga nikad nisam dobio natrag što me konačno naučilo da muziku i rijetke stripove više ne posuđujem nikom, pa makar me na koljenima molio.

Dolazi potom i tri duge godine iščekivana 1999-a i vrhunac doprinosa ovog benda svjetskoj glazbi- "The battle of Los Angeles".
Ne samo da je to bio njihov najbolji album, nego se netko dosjetio staviti riječi pjesama i na omot audio kasete, premda sam ja do tada nabavio muzičku liniju s pripadajućim CD playerom. Kupio sam i jedno i drugo za svaki slučaj, a za razliku od drugih albuma koje sam kupovao na pijaci koja je tada već funkcionirala i gdje se za cijenu jednog moglo nabaviti četiri, ponegdje i pet CD-a, ovaj album sam kupio original (što samo govori s kakvom sam ozbiljnošću pristupio njegovoj nabavci i značaju koji je to imalo za mene) i dao za njega svoje četiri dnevnice koje sam zarađivao na ljetno-sezonskom poslu, a i zato što je traženje stranih albuma na popularnoj pijaci prilično frustrirajući posao. Ne zato što ih nema.Ima tamo, hvalabogu od igle do slona, ali bi te prodavač da tražiš kojim slučajem "The Battle of Los Angeles" prvo tupo pogledao i potom upitao: "A jel to grupa ili album?" , a potom šerlokovski zaključio: "A to je onda strani album!" i potom stao kopati po ogromnoj kutiji koju drži ispod pulta, jer na policama sva mjesta zauzima nešto što se zove "Domaća muzika", što će reći-turbo folk hitovi . Ne znam, ne bi otrpio tu dozu ignorancije kada se radi o mom omiljenom bendu. Premda je slična reakcija bila i djevojke koja je radila u našem CD-shopu: "Joj, ja vam ne znam, pogledajte.A koju vrstu muzike oni sviraju?Znate, mi vam to po žanrovima držimo..."
Ehm da, da se mi vratimo albumu....kao što sam već rekao, meni je ovo najbolji album Rejdža, a Zack De La Rocha se vratio "s terena" po Latinskoj Americi još nabrijaniji i još žešći nego prije. To se odrazilo i na stihove i na muziku. Ovaj album donosi i jedan kurioziotet, a to je pjesma Mic Check koja je toliko atipična za RATM, a koja je toliko genijalno urađena da bi im na njoj mogli pozavidjeti i mnogo elektronskiji bendovi poput Beastie Boys-a i Asian Dub Foundation-a.
I to je to. Ne bih sada želio pričati o Renegades-u, niti o Zackovoj samostalnoj karijeri ni o njihovom come-backu, jer je to previše komplikovano za mene da o tome pričam i zato što smatram da je jedan veliki dio moje mladosti završen s "Battle of LA".

Dobro, reći ću par stvari o Renegadesu.Njega sam ipak uzeo na toj ljigavoj pijaci, tek usput, bezvoljno, tek onako što sam ga ugledao i rekao "Što da ne?" prisjećajući se dana kada sam s entuzijazmom očekivao svaki sljedeći RATM album.
Naravno, pokajao sam se. Nikada nisam bio baš neki veliki ljubitelj obrada, pa makar dolazile i od mog nekadašnjeg najdražeg benda.
Ono što sam ja naučio od RATM-a i što su mi trajno dali je spoznaja da muzika može biti i stav i način života, da ne mora biti tek puko slušanje i trenutna potreba za ispunjenjem nekih poriva, da muzika može potaknuti na akciju i angažman.I kao da su me čuli nakon dugog niza Zakovog odsustva iz benda on je odlučio da se vrati i da magiju koju su stvarali još jednom,ponove.Nisam ih još čuo kako sada zvuče ali vjerujem da i pored svega i dalje praše.
I zato uvijek nastojte uspostaviti komunikaciju sa ljubavima iz djetinjstva od kojih ste se možda nekada davno otuđili, jer ko zna što vas to iskustvo može naučiti i koliko može promijeniti i obogatiti vaš život.

Slag Crasher

[Explosive]

dobro ti napredujes

[revolucionar]

16.


Čovjek današnjice potpuno je prožet dubokim osjećajem gubitka i nespokoja, utopljen u kulturalnu potištenost koju nije moguće tek tako usporediti s patnjom pojedinca koja dolazi kao posljedica kakva osobnog gubitka. Hipertehnologizirani kasni kapitalizam ustrajno potiskuje živuće tkanje egzistencije, a najveće masovno odumiranje u posljednjih 50.000 godina nemilice pogađa svijet: svake godine na svijetu izumre 50.000 biljnih i životinjskih vrsta.

Naše tugovanje izraženo je u obliku postmoderne iscrpljenosti koju tako snažno obilježava sklonost tjeskobnom, neprekidno mijenjajućem relativizmu i neraskidiva povezanost s površinom kao posljedica straha od prihvaćanja bolnog gubitka. Fatalna ispraznost neslomljivog konzumerizma obilježena je gubitkom energije, poteškoćama u koncentraciji, osjećajima potištenosti i povlačenjem iz društva; svim onim značajkama navedenim u psihološkoj literaturi o temi tugovanja.

Najveća pogreška postmodernizma jest u njegovu poricanju gubitka, odbijanju svakog tugovanja. Lišen nade ili vizije budućnosti, vladajući Zeitgeist također vrlo eksplicite onemogućava razumijevanje onoga što se dogodilo i spoznaju razloga takva razvoja događaja. Razmišljanje o izvorištima je podvrgnuto zabrani čime se potpomaže već spomenuto isticanje površnog, nestalnog i neutemeljenog. Sličnosti između individualne žalosti i rastužene, ožalošćene sfere zajednice počesto su nevjerojatne. Promotrite, primjerice, sljedeći navod psihoterapeuta Kenetha Doka: Obespravljeno tugovanje može se definirati kao tugovanje koje osoba proživljava nakon pretrpljenoga gubitka koji nije ili ne može biti otvoreno priznan, javno oplakivan ili pak nema društvenu podršku. Poricanje na osobnoj razini u bitnome je smislu metafora šireg poricanja; osobno poricanje, najčešće posve razumljivo, uvodi problematično pitanje odbijanja u područje krize koja pogađa sve razine.

Zaštitni znak glasova koji tako snažno odjekuju na prijelazu tisućljeća svakako je suprotstavljanje svakoj naraciji, odnosno bijeg od bilo koje vrste okružja. Modernistički projekt barem je ostavio mjesta za apokaliptične iskaze; od nas se pak očekuje da prihvatimo vječno plutanje u svijetu površina i simulacija koje osiguravaju brisanje stvarnog svijeta i raspršivanje, i pojedinačnog jastva i društva. Zbog istrebljenja značenja, Baudrillard je neprijeporno amblematski mislilac kraja krajeva.

Vratimo se ponovno psihološkoj literaturi koja nudi vrijedne spoznaje. Deutch je razmatrao izostanak izražavanja tuge nakon bolnih iskustava i protumačio ga obrambenim mehanizmom ega koji se, suočen s razornom tjeskobom, time nastoji očuvati. Fenichel je zapatio da u početku, iskustvo tuge dolazi isključivo u malom obujmu; kad bi bilo oslobođeno u svojoj punoj snazi, subjekt bi zapao u neizdrživi očaj. Slično tomu, Grimspoon je napomenuo da se ljudi ne mogu izložiti opasnostima sveobuhvatne tjeskobe koja se može javiti kao posljedica potpunog spoznajnog i osjećajnog zahvaćanja trenutačne situacije u svijetu i njezinih učinaka na budućnost.

Imajući te savjete i opomene na umu, ipak valja reći da se s gubitkom valja suočiti. To osobito vrijedi za društvenu egzistenciju gdje bi se - za razliku od, primjerice, smrti voljene osobe - kriza monumentalnih razmjera ipak mogla pomaknuti prema razrješivom preobražaju, prestane li se poricati ta kriza. Potiskivanje, koje se posve očito zbiva u trenucima postmoderne fragmentacije i površnosti, nikako ne dokida problem. Potiskivanje, prema Bollasu, zapravo označava čuvanje: skriveni u organiziranim rasponima nesvjesnoga, želje i sjećanja na njih neprekidno pokušavaju iznaći put do priznanja u sadašnjosti - žudnja se opire vlastitome dokinuću.

Tuga je izigravanje i umrtvljivanje žudnje i uvelike nalikuje na depresiju: zapravo, mnoge su depresije posljedica gubitka (Klerman). U korijenu tuge i depresije možda stoji srdžba; razmotrite, primjerice, kulturalno povezivanje crnaca s tugom i oplakivanjem, te srdžbom u slučaju crnog gnjeva.

Dugo se vremena smatralo da tuga uzrokuje rak. Suvremena varijacija te teze jest napomena Normana Mailera prema kojoj je rak nezdravo stanje poremećenog društva okrenuto prema unutra i koje premošćuje osobnu i javnu sferu. Ponovno je riječ o jasnom povezivanju tuge, depresije i srdžbe - i svjedočanstvu o golemom potiskivanju. Izobilje znakova upućuje na slabljenje obrambenog sustava; uz porast broja tvarnih toksina, čini se da postoji i porast tuge i srodnih joj osjećaja. Kad su značenja i žudnje odveć bolni, odveć neobećavajući da bi ih se priznalo ili pokušalo ostvariti, njihovo gomilanje samo pridonosi katastrofi koja se događa pred našim očima.

Promotriti narcizam, danas prevladavajući karakterni profil, znači vidjeti patnju kao složenost sve tješnje povezanih gledišta. Lasch je, pišući o glavnim obilježjima narcističke osobnosti, spomenuo nemogućnost osjećanja, defanzivnu površnost, iskazivanje potisnute netrpeljivosti, te osjećaje nestvarnosti i praznine. U tom je smislu i narcizam blizak tugovanju, pri čemu se još snažnije nameće širi zaključak: nešto nije u redu, nešto se krije u samom srcu sve te tuge, bez obzira na to kakvim se je imenima označavalo.

U svom istraživanju iz 1917. godine naslovljenom Tugovanje i melankolija, zbunjeni se Freud zapitao zašto je povratak svakom sjećanju i nadanju povezanom s gubitkom voljene osobe tako neobično bolno. Suze oplakivanja u osnovi su suze nad samim sobom. Velika tuga zbog osobnoga gubitka, koliko god bila tragična i teška, možda je na određeni način iskazivanje tuge zbog bitno općenitijega gubitka vrste.

Walter Benjamin je napisao Raspravu o povijesti, nekoliko mjeseci prije svoje prerane smrti 1940. godine, suočen sa zatvorenim granicama koje su mu onemogućile bijeg od nacista. Kršeći ograničenja marksizma i pisanja, Benjamin je dosegnuo vrhunac kritičkog mišljenja. Shvatio je da je civilizacija, po svome porijeklu, ona oluja koja je protjerala ljude iz raja; napredak je pak vidio jedinstvenom, neprekidnom katastrofom.

Otuđenost i tjeskoba nekoć su uglavnom bili nepoznati. Danas se, primjerice, broj teških depresija u razvijenim zemljama udvostručuje gotovo svakih deset godina.

Kako je domišljato istaknuo Peter Homans: Tugovanje ne uništava prošlost - ono samo otvara put prema svome predmetu i prema zajednicama prošlosti. Izvorno tugovanje otvara čovjeku mogućnost da shvati što je to izgubljeno i zašto, te da zahtijeva povratak neoskvrnutog bivanja u kojem nema nepotrebnih gubitaka.

Slag Crasher

[revolucionar]

17.


Današnja relativizacija vrijednosti simptom je današnjeg bolesnog društva i nije posljedica neke navodne emancipacije i prosvjetiteljskog oslobađanja od nametnutih normi, već je obična posljedica manipulacije – sistem oblikuje svoje podanike prema šablonu koji najviše doprinosi njegovom funkcionisanju i opstanku. Umjesto emancipacije morala imamo današnju prostituciju morala. Prostitucija je nešto što se proteže kroz sve institucije sistema – nešto na čemu one počivaju. Tako imamo korumpirano sudstvo, policiju i vojsku mirovnih misija kao najčešće korisnike usluga koje počivaju na seks trafikingu a navodno bi trebalo da se protiv njega bore, profesore koji se ne zalažu za besplatno obrazovanje studenata a sami su se besplatno školovali, itd. – dakle, vidimo da je društveno tolerisana prostitucija sveprisutna; ulične prostitutke, potpuno lišene licemjerstva, zaista najmanje treba osuđivati, ili, još bolje, uopšte ih ne treba osuđivati. Prostituke sistema su već nešto drugo...

Slag Crasher